http://www.blog.hr/print/id/1624088137/voli-li-se-drvece-igrati-s-nama.html

Ova fotografija bila je na jednom od slajdova ppt prezentacije koju sam prije nekoliko dana mailom dobila od prijateljice. Bio je to niz fotografija ljudskom rukom vješto oblikovanih primjeraka uglavnom listopadnog bjelogoričnog drveća. Kad dobijem nešto takvo obično proslijedim dalje obitelji i prijateljima da i oni vide i ne razmišljam mnogo o tome. No kako imam tatu koji odgovara na sve poruke, pa i na one proslijeđene na više adresa na koje odgovor ni prijateljimane očekujem, tako sam i na ovu prezentaciju dobila odgovor približno ovakvog sadržaja: Zanimljivo, mnogo uloženog truda, mogu zamisliti kako se osjećaju biljke. Što sam stariji i bliži razmišljanju "kada budem trava..." nekako ih doživljavam kao životinje, šalju mi poruke o svojim životnim potrebama,..

I sad sam se stvarno zamislila. Najprije sam se prisjetila konja koje sam kao djevojčica gledala u Lipici kako "plešu" izvodeći svoju točku za nas posjetitelje. Nije mi se to svidjelo tada, niti sam voljela to gledati kasnije kad bi mi se pružila prilika. Činilo mi se da su konji jako sputani naučenim pokretima. No čitajući prije nekoliko godina lijepu Prosenjakovu knjigu Divlji konj promijenila sam mišljenje i o tome, barem donekle. Iako se u potpunosti slažem s odlukom EU da u cirkusima zabrani dresuru životinja. Ali to je već tema za neki drugi post.

No da se vratim neobično oblikovanim biljkama iz darovane prezentacije. Zapitala sam se ozbiljno je li moguće da biljke to oblikovanje doživljavaju kao mučenje. Dobro se sjećam svog prvog susreta s malim drvcem zvanim bonsai u nekom dječjem časopisu. Nisam ga dotad imala prilike vidjeti uživo, a savršeno proporcionalno umanjeno stabalce mamilo me da ga bolje upoznam pa sam se neko vrijeme zanosila mišlju da uzgojim svoj vlastiti bonsai, tim više što je cijena takvog drvca navedena u časopisu bila vrlo visoka i znala sam da ga sigurno neću moći dobiti. No što sam više čitala, to mi se manje svidjela takva zamisao. Periodično podrezivanje korijenja i kraćenje granja, oskudno hranjenje i zalijevanje nisu mi se činili postupci dostojni biljke kao što je drvo. I tako je uzgoj bonsaia pao u zaborav.

U međuvremenu sam ponešto naučila o biljkama i pročitala sasvim dovoljno da vjerujem da se s njima može uspostaviti neka vrsta komunikacije. Ako ih volite i razgovarate s njima (ne nužno na sav glas, naravno, kako vas ne bi zatvorili u neku žutu zgradu na kraju grada) one će vam rado uzvratiti lijepim cvjetovima i zdravim lišćem i plodovima. Naravno, ako tako razmišljate, znate da je biljku moguće i maltretirati na razne načine, od zanemarivanja do ozljeđivanja. Je li takav slučaj i s neobično oblikovanim drvećem u koje je uloženo puno sati rada, truda, umijeća i ljubavi? Zapravo ne bih rekla. Više mi se čini da se to drveće poželjelo igrati sa svojim vrtlarom. Slično kao i životinje kad je dreser njihov prijatelj, a ne krvnik i mučitelj. Ne znam iz prve ruke kako je s konjima, no nema nikakve sumnje da se psi vrlo rado igraju s nama. Živahan i veseo pas koji očito uživa u agilitiju ili izvodi neku točku kojom razveseljava ili zadivljuje ljude sigurno nije zanemarena i zlostavljana životinja. Ove posljednje nije teško prepoznati i kad izvode najvještije trikove - vidi se koja je životinja učila pod udarcima, a koja u suradnji sa svojim prijateljima vlasnicima .

Biljni je organizam neusporedivo sporiji u kretanju nego životinjski i stoga je gotovo nemoguće shvatiti što biljka zapravo doživljava. No ono što sam o slikama iz spomenute prezentacije našla na internetu uvjerilo me je da su nevjerojatne skulpture od živog drveća nastale kao posljedica vještine i znanja, ali i neizmjerne strpljivosti i ljubavi onih koji su ih uzgojili.

Axel Erlandson (1884-1964) bio je sin švedskih imigranata rođen u Kaliforniji. Bavio se uzgojem graha i drugog povrća, a oblikovanjem drveća počeo se baviti 1925. inspiriran prirodno nastalim neobičnim oblicima u okolici svoje farme. 1947. otvara "cirkus drveća", izložbu neobično oblikovanih stabala koji je odolio brojnim iskušenjima i sačuvao se do danas.

Možda najpoznatiji "izložak", drvo košaru (basket tree) na gornjoj slici, uzgojio je tako što je u krug posadio šest sadnica američke platane i vodio njihove grane kako bi dobio ovaj nevjerojatan uzorak. Zapravo nitko ne zna sasvim točno kako je u tome uspio, iako se zna da je primjenjivao metode orezivanja i cijepljenja i još neke koje nisam u stanju prevesti jer ne poznajem dovoljno vrtlarsku terminologiju. Djeci koja su ga pitala kako je to učinio rekao je kako je on razgovarao s drvetom. Iskreno vjerujem da je mnoge sate proveo u ugodnom razgovoru i igri sa svojim samo naizgled neživim štićenicima. Jer zašto bi inače upravo njemu uspijevalo ono što drugi nisu mogli ni shvatiti, a kamoli učiniti.



Ovo je treeman, jedna od brojnih skulptura koje njihov autor naziva pooktre. Neobičnu riječ sam isprva u Google upisala kao pooktree, misleći da se radi o imenu drveta. No radi se zapravo o izvedenici od imena i prezimena Peter Cook = pook tree (drvo). Riješivši tu prvu zagonetku nastavila sam pretraživati STRANICU australskog vrtlara – umjetnika koji je pobjegao iz grada u kojem je živio nezadovoljan zanimanjem zlatara koji je veći dio vremena proveo kao trgovac u radnji. Zatvorio je radnju i kupio zemljište u šumovitom predjelu daleko izvan grada. 1987. iznenada je u jednoj šetnji pomislio – Pitam se bih li mogao uzgojiti stolac? I tim je pitanjem započelo ostvarivanje njegovog životnog poziva koje traje i danas.



Ovo je jedan od mnogih stolaca koje je uzgojio, zajedno s brojnim drugim oblicima od kojih su neki uistinu postali dijelovi namještaja, dok je većina ostala u svom prirodnom okruženju na radost Peterove obitelji i njega samoga.

Pripremajući ovaj post naišla sam negdje na upute za uzgoj stolca od četiri mladice, no kad bi to bilo jednostavno kao što na prvi pogled izgleda, zar ne bi svi vrtovi bili puni tih zanimljivih živih skulptura? Uvjerena sam da se drveće voli igrati s Peterom Cookom i svima koji mu se dobronamjerno i otvorena srca približe. Možda ta igra nije uvijek tako očita kao kod dvojice spomenutih majstora, no sigurna sam da se ona može doživjeti svim osjetilima koja su nam dana – mirisom i bojama cvijeća i lišća, šuštanjem vjetra koji prolazi među granama lagano ih njišući i okusom plodova kojima nas njegovano i voljeno drvo daruje.

Mislim da nikad ne bih uvjeravala drvo da raste u neobičnim oblicima – previše volim one nesputane, prirodne, ponekad nepredvidive oblike. No kad bih upoznala neku susretljivu mimozu, sigurno bih došla u napast da je zamolim da mi podari nešto ovakvo: