Vještice, čarobnjaci, štrige i štriguni, krsnici i ini likovi iz povijesti hrvatskih krajeva, pa tako i Istre, mnogim književnicima, povjesničarima, ali i nama običnim smrtnicima, stoljećima golicaju maštu, a u usporedbi s instantnim američkim folklorom za »Halloween«, priče iz puka mnogo su zanimljivije. Postojanje nadnaravnog – osoba s posebnim moćima da čine zlo ili pomognu u nevolji – i danas je otvoreno filozofsko, vjersko i znanstveno pitanje. Žrtve progona vještica ili crkvene inkvizicije bile su većinom žene, ali i muškarci od 15., a u nas poglavito tijekom 17. i 18. stoljeća.

Zbog (ne)osnovanih optužbi da su imali sporazum s nečastivim, ljudima slali noćne more, bacali uroke i zlo, bivali su spaljivani javno na lomačama na gradskim trgovima, a poznat je i podatak da je posljednja vještica u Hrvatskoj spaljena u 18. stoljeću na trgu istarskoga gradića Savičente.

Rašireno je mišljenje u narodu da se vješticu moralo spaliti jer kad bi u vatri nestalo njezino lice, nestajale su i sve njezine moći te sva zla koja je ikad nanijela. Poznati istarski književnik Drago Orlić prije nekoliko je godina objavio knjigu »Štorice od štrig i štriguni« za koju je cijelo desetljeće prikupljao priče iz narodne predaje.

»Kao autor, protivim se obilježavanju »Halloweena« i »Noći vještica« jer je riječ o apsurdu kojeg je u zadnjih 20-ak godina globalno nametnula američka kultura. Ljute me učiteljice i odgajateljice koje su zdušno prihvatile američku priču ne osvrćući se na domaću, izvornu tradiciju, koja ima itekako velik spektar nadnaravnih i zlih sila koje svakako mogu konkurirati smiješnim vješticama šiljatog nosa i šešira« Žali nam se Orlić.

Orlić je svoju priču nastavio predstavljanjem spodoba iz istarske pučke predaje. Zabilježio je, primjerice, da u puku postoje priče o antičkim satirima, polu-ljudima, polu-jarcima, krsnicima koji su činili samo dobro te o vješticama raznih ljudskih oblika, među kojima je i magarac s crvenom mašnom.

Neke su vještice iz pučke predaje, jasno, i sličile na one američke, kaže Orlić, jer su izvorno preuzete iz europske pučke predaje. U starini, kaže Orlić, bilo je učinkovitih načina kako

prepoznati vješticu ili urečljivca.

Primjerice, kad bi osoba došla do novorođenčeta, ili kakve domaće životinje i rekla »Kako je lipa«, značilo je da ta osoba baca urok te da će se uskoro zbiti neka nedaća, primjerice osoba kojoj se obraća počet će šepati. Da se to ne bi dogodilo, obični bi ljudi prije nego bi rekli nešto lijepo, rekli i nešto pogrdno, primjerice »Ala vražja mala, ma je lipa«, ili »Vrag te neće, ma si lipa«, čime bi odagnali mogućnost loših događaja. Do prije II. svjetskog rata istarski je puk po pomoć odlazio pravoslavnom popu u Peroj, jer je bio druge vjere, a plaćalo mu se jednom crnom kokoši.

Najpoznatija vještica iz Istre, nastavlja Orlić, kretala se s vjetrom i bila je razderane odjeće jer je prolazila i kroz najgušće trnje. Ona je najčešće radila zlo po noći, ili onome tko se sam našao na raskrižju putova. Njoj se uvijek suprotstavljao krsnik, čovjek koji se »s darom dobrote rodi« te se s vješticom najčešće borio na raskrižjima od Istre do Velebita.

Saša Brnabić