Uvod u alkemiju mita: mit kao metafora
Kitsune, japanski lisičji duh. Izvor: enchantedgal.com
Možda ste nekad u političkoj raspravi na televiziji čuli rečenicu „To je jedan običan mit!“ Tim bi se riječima branio političar napadnut od suprotne strane, misleći time kako su riječi njegova suparnika obična LAŽ.
Nažalost, i dalje našim društvom dominira mišljenje kako je mit obična izmišljotina, znanstvena fantastika, priča za djecu ili zabava za veselu družinu uokolo logorske vatrice. Kako je rečeno, neki pojedinci idu toliko daleko da izjednačuju MIT i LAŽ.
Alan Watts, duhovni zabavljač (kako se volio nazivati) i jedan od prvih autora koji su zen približili Zapadu, rekao je kako čovječanstvo igra igru u kojoj sve što se ne može reći (dokazati) ne postoji.
Vjerujem da se veliki broj ljudi barem jednom našao u situaciji kada svoje iskustvo nije mogao riječima prenjeti drugoj osobi koja nije doživila slično iskustvo.
Kako opisati osjećaj skijanja Afrikancu koji u životu nije vidio snijeg, a kamoli skijao? Prijatelju opisujete koliko je fantastičan film koji on nije gledao. Prepričavate detalje ali i dalje osjećate kako ona srž nije dočarana. Najbolje što možete jest uputiti ga da i sam pogleda film, stekne svoje iskustvo. Riječi su previše ograničene.
Horus, egipatski bog Sunca
No, mi se i dalje igramo – sve je potrebno dokazati. Kada osoba iz takve kulture čita o letećem konju, bizonu koji govori ili troglavom zmaju, posprdno odbacuje priču jer (logično) ZNA da takvo nešto NE POSTOJI.
Prema tome, to je laž. Takvom doslovnom čitanju mitološkog motiva uvelike pridonosi naša nasljeđena religija, iako njene dogme nose sve kvalitete zbog kojih ih se može smatrati mitološkim.
Bez obzira na to, Bezgrešno Začeće se smatra činjenicom, a raj i pakao se zamišlja u terminima kvadrature i nekretnina.
Vjernik često zaglavi u religijskoj slici razbijajući glavu je li Krist imao ženu, radije negoli promišljajući shvaća li riječi molitve koju često izgovara kao da je u njemu upaljen autopilot.
Staviti prst u usta i sisati ga radi utjehe, umjesto kretanja u smjeru na koji isti prst pokazuje znači promašiti poruku mitološkog simbola. Doslovno čitanje mita često vodi k tom problemu, neshvaćanju vlastite duhovne poruke.
Drugi način je metaforički. To je jezik poezije, jezik umjetnosti. Tada je motiv simbol koji upućuje na ono što se ne može izgovoriti, ono transcendentno, iznad misli i riječi.
U tom je slučaju simbol SREDSTVO, odskočna daska ali ne i nebo. Služi da bi vas bacio u polje transcendentnog, a ne da bi ga se čvrsto držali. Ako se čvrsto držite za odskočnu dasku onda nećete skočiti.
Joseph Campbell, američki profesor komparativne književnosti i najznačajniji mitolog našega vremena, u svojim je djelima fantastično prikazao kako se mitovi mogu tumačiti psihološki.
Po njemu su snovi i mitovi dolazili iz istog središta, čovjekova nesvjesnog, duhovnoga sjemena koje teži za procvatom, potencijala koji vapi za samoostvarenjem.
Mitovi su po njegovu shvaćanju obrasci za psihološke pragove prijelaza koji su jednaki danas kao što su to bili i u pretpovijesnog lovca. To je prijelaz iz adolescencije u samoodgovornu odraslu osobu, iz zrelosti u starost, te u starosti povlačenje i pomirenje sa smrću. Svaki prijelaz zahtjeva smrt i uskrsnuće, psihološku transformaciju.
Nadalje, ciklus mitološke junakove pustolovine savršeno odgovara životnoj pustolovini duhovnog ili psihološkog rasta svakog pojedinca.
Napuštanje poznatog, sigurnog i čvrstog tla te odlazak u nepoznato – šumu poput vitezova Kralja Arthura ili samoga Buddhe, pustinju poput Isusa, špilju poput Muhameda – početak je pustolovine života, asamoostvarenje je prikazano motivima pronalaska oca ili Sv. Grala, oslobađanjem grada ili princeze, ubijanjem zmaja ili demona, itd.
Medusa, lik iz grčke mitologije. Izvor: enchantedgal.com
Sve mitološke priče nose jednu univerzalnu poruku koja je umotana u različitu odoru, ovisno o kulturi i tradiciji. No, kako izreka kaže, istina je jedna, mudraci ju nazivaju različitim imenima.
Čovjekovoj unutrašnjosti je potrebno nadahnuće kao psihološko sredstvo za duhovni rast, shvaćanje svoga položaja na planeti i povezanost sa svemirom.
Melodija mita i dalje je prisutna, iako tiša nego ikada, no senzori duše i dalje ju mogu očitati, i dalje ka njoj teže.
Potrebno se samo trgnuti iz okova površnosti, instant postignuća i žurbe ka zadanom cilju, što se nudi kao moderne vrijednosti, i lagano će se otkriti glazba Muza… nadahnuća umjetnosti.
Jer, kao što je već spomenuti A. Watts rekao, poanta melodije nije njezin završetak nego ples uz njezin ritam.
Tihomir Taborski
bglavac
irida
