Trsatska gradina

Trsatska gradina, na 138 metara visokom brijegu je strateški izbočeni vidikovac koji dominira iznad Rijeke i dojmljiva usjeka Rječine. Na tom je podesnom mjestu od prapovijesti bila liburnijska osmatračnica odakle se kontrolirao put iz unutrašnjosti prema moru. Rimljanima je ta lokacija odlično poslužila u doba učvršćivanja obrambenog sustava, tzv. Liburnijskog limesa, kojemu je polazna točka bila Tarsatika, grad - utvrda, na mjestu današnjeg riječkog Starog grada. Kolosalan pogled na ostatke tog limesa na nasuprotnim brijegovima, Katarini i Kalvariji, kao i na cjelokupni prostor riječkog Starog grada, sveobuhvatno se pruža s platoa Trsatske gradine.

Za najveću, okruglu kulu u gradini, franjevački historičar, otac Franjo Glavinić, tvrdi da su je izgradili Rimljani za obranu klanca nad Rječinom pa se stoga i naziva "Rimska kula". Ipak, na prostoru gradine do danas se nisu iskopali ostaci rimskog vremena. U doba Rimljana domorodačko liburnijsko stanovništvo živjelo je u naselju izvan rimske jezgre Tarsatike, na Trsatskom brijegu, na koji se u ranom srednjem vijeku prenio naziv grada na Rječini. Doseljeno hrvatsko stanovništvo svom je čakavskom izgovoru prilagodilo taj naziv u Tarsat, Tersat, Cersat, i iz toga se razvio današnji naziv Trsat.

Trsatska se gradina prvi put spominje kao sjedište župe 1288. godine kod sastavljanja čuvenog Vinodolskog zakona. Crkva Sv. Jurja ispod gradine bila je sjedište župe koja se poklapala s teritorijem gospoštije. Trsatska je gradina jedna od najstarijih fortifikacija u Hrvatskom primorju u kojoj su sačuvana obilježja ranosrednjovjekovne gradogradnje. Visoka zidna platna građena su od poluobrađenog kamena, arhitektura je isključivo funkcionalna, podređena vojničkim potrebama.

Krčki knezovi Frankopani bili su trsatska vlastela sve do pred kraj 15. stoljeća kada je trsatsku gospoštiju knez Stjepan Frankopan oporučno ostavio svom rođaku, ugarsko - hrvatskom kralju Matiji Korvinu, koji je na taj način dobio izlaz na more. Međutim, u ratu s kraljem Matijom 1485. godine Fridrih III Habsburški zadobio je Trsat pa je tako Gospoštija trsatska postala nasljedno dobro dinastije Habsburg. Budući da je car Maksimilijan, ne poštujući Požunski ugovor, prisvojio Trsat silom, Frankopani se nisu nikada odrekli svojih zakonskih prava na njega. Na osvitu 16. stoljeća Habsburzi od grofova Walsee nasljeđuju grad Rijeku kao kućno nasljedno dobro te je pogotovo od tada, kaštel Trsat ovisio o caru i njegovim namjesnicima ili zakupcima, uglavnom riječkim carskim kapetanima, koji su istovremeno bili i kapetani Trsata. Funkcija carskih kapetana na Trsatu ukida se kada je carica Marija Terezija godine 1778. izuzela Trsat iz habsburških kućnih dobara i predala ga novoosnovanom municipiju grada - kotara Bakar. Od toga vremena trsatski Kaštel izgubio je svoju stratešku vrijednost, opasnost od Turaka i Venecije nije više postojala, Gospoštija nije donosila velike prihode, održavanje Kaštela je carskoj komori, a kasnije bakarskom municipiju postalo skupo, a k tome  je bio veoma oštećen u katastrofalnom potresu 1750. godine. Od tada je na njegovim kulama počeo rasti bršljan, a putopisci su građevinu nazivali "podrtine".

Austrijski feldmaršal grof Laval Nugent od Westmetha godine 1826, uz pomoć uglednog rječkog veleposlanika  Andrije Ljudevita Adamića, otkupljuje od bakarskog municipija ruševine trsatskog Kaštela s namjerom da u njemu izgradi muzej za arheološke nalaze iz Minturna. Projekt obnove Kaštela povjerio je venecijanskom kiparu Giacomu Paronuzziu, koji je u duhu evropskog  bidermajera i romantike, dodao ulaznoj kuli neogotičke prozore i ukrasne detalje, "Rimsku kulu" okrunio je gibelinskim grudobranima, a u sredini Kaštela postavio je pred mauzolej obitelji Nugent klasicističko pročelje u obliku rimskog hrama. Budući da se grof Laval Nugent iskazao velikim junaštvom u borbi protiv Napoleona 1814. godine, na arhitrav svog upokojišta postavio je natpis  "Mir junaka". Kasnije su Nugenti prenjeli kosti svojih predaka iz Ujedinjenog Kraljevstva i sahranili ih u nišama sa strane mauzoleja.

Trsatski je Kaštel između dva svjetska rata katastrofalno propadao. Devedesetogodišnja vlasnica, slijepa grofica Ana Nugent, nije mogla održavati spomenik pa je 1937. godine Gjuro Szabo, naš ugledni konzervator, tražio da se primjeni zakon i da se izvedu nužni popravci, do čega nije došlo, a stanje se pogoršalo razaranjima u drugom svjetskom ratu. Međutim, u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, Trsatska gradina postaje riječkom tvrđavom kulture i duha. Trsatska gradina ima veliko značenje za povijest konzervatorstva u Hrvatskoj, budući da je na njoj izveden prvi konzervatorski zahvat u srednjovjekovnoj spomeničkoj baštini.

Danas je Trsatska gradina jedna od najposjećenijih kulturno-turističkih znamenitosti u Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji. Tu se nalazi ured Turističke zajednice Grada Rijeke, suvrenirnica Bazilisk, Caffe bar "Gradina", a tijekom ljetnih mjeseci Kulturno-umjetničko društvo „Bašćinski glasi“ tu organizira brojne kulturne manifestacije u sklopu „Ljeta na Gradini“.

Turističku zajednicu Grada Rijeke: