TROGIR

U autohtonom naselju s nazivom Tragurion (grèki "tragos" što znaèi jarac), Grci iz sirakuške kolonije Issa na otoku Visu, utemeljili su svoju trgovaèku bazu negdje u 3. stoljeæu prije naše ere. Tragurion spominju mnogi grèki i rimski pisci: Polibije, Strabon, Plinije, Klaudije, Ptolomej i drugi. Zbog nasrtaja ratobornih Dalmata na Tragurion, Issa je (156. pr.n.e.) zatražila pomoæ Rima. Poslije raspada issejske zajednice (46.pr.n.e.) Tragurion postaje rimski municipij. U to vrijeme pored trgovine, Tragurion (po Pliniju - "marmore notum" - tj. "poznat po mramoru") crpi znatne prihode iz obližnjeg kamenoloma iznad Segeta, koji postoji i danas.

 utvrda KAMERLENGO

   U doba provala Slavena i Avara (6-7. st.) koji su razorili i nedaleki veliki grad Salonu, te u vrijeme doseljenja Hrvata, Trogir se uspio održati zahvaljujuæi svom otoènom položaju. Zahvaljujuæi trgovini Hrvati se postupno naseljavaju unutar gradskih zidina tako da se veæ u nekim dokumentima i na spomenicima nalaze hrvatska imena. Trogir veæ u 9.st. plaæa tribut hrvatskim vladarima, ali je i dalje autonoman pod suverenitetom Bizanta. Tijekom  9. st. u neposrednoj blizini Trogira, uz ruševine Sicula i dalje na istok uz ruševine Salone, nastaju centri hrvatske države. Uz crkvu sv. Marte u Bijaèima nalaze se posjedi i gospodarstva hrvatskih vladara. Pred istom crkvom 852.g. knez Trpimir izdao je najstariju hrvatsku povelju (Trpimirova darovnica).

     U 11.st. Trogir postaje sjedištem biskupa pa tako ima sve atribute tadašnjih evropskih gradova. I prvi hrvatsko - ugarski kralj Koloman potvrðuje diplomom municipalna prava (1107). Nešto kasnije Trogir je razoren i opljaèkan od Saracena (1123), a tek krajem 12. st. se obnavlja. U 13. stoljeæu jaèa privreda i graditeljska obnova. Godine 1242. u Trogiru je našao utoèište hrvatsko-ugarski kralj Bela IV bježeæi pred Tatarima. U 13. i 14.stoljeæu Trogirani su na èelo svoje komune dovodili knezove Bribirske iz plemena Šubiæa (Mladen III Šubiæ pokopan je u trogirskoj katedrali, s nadgrobnim natpisom "štit Hrvata").

    Kad je Venecija kupovinom došla u posjed dalmatinskih gradova (1409), Trogir nije prihvatio novu vlast. Mleèani su ga morali opsjedati, da bi tek 1420., nakon 4-dnevnog bombardiranja, ušli u grad i vladali njime sve do pada Republike (1797). To je razdoblje prosperiteta autonomnih komuna u cijeloj Dalmaciji.

Po padu Venecije, Trogir je pod Austrijom (do 1806), Francuzima (do 1814), ponovo Austrijom (do 1918). U 19. stoljeæu u Trogiru se osjeæa buðenje narodne svijesti (borbe "narodnjaka" s "autonomašima")...