Otkako sam prvi put pročitao o Nefilima, obećao sam si da ću pokušati saznati što više o tome: tko su oni, odakle dolaze, ali i što o njima kažu rani crkveni oci, bibličari, prevoditelji te stručnjaci za bliskoistočnu povijest, jezik i kulturu. Bratoljub Klaić u Rječniku stranih riječi za Nefile kaže da dolaze od hebrejske riječi koju prevodi s gorostasi, divovi ili titani. Dr. Zecharia Sitchin, jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za drevne bliskoistočne jezike, u otkrivanju podrijetla ovih “od starine glasovitih ljudi” ide korak dalje napominjući kako hebrejska riječ Nefil vuče porijeklo iz sumerskog korijen NFL – biti bačen na zemlju, pa bi Nefile trebalo, smatra on, prevoditi kao one koji su sišli, pali na zemlju. Nefili se prvi put spominju u Petoknjižju, odnosno prvih pet knjiga Biblije koje Židovi nazivaju Zakon, Tora.

Petoknjižje se, kako mu samo ime sugerira, dijeli na pet knjiga: Postanak, Izlazak (izlazak izraelskih plemena iz Egipta), Levitski zakon (sadržava zakone svećenika iz Levijeva plemena), Brojevi i Ponovljeni zakon. Za našu je priču ključna Knjiga Postanka koja počinje stvaranjem svemira, svijeta i prvog čovjeka Adama, a zatim i Eve. Nakon toga pratimo život praoca i pramajke u rajskom vrtu Edenu, koji se naprasno prekida nakon što Eva i Adam, kušavši plod sa zabranjenog stabla spoznaje dobra i zla, počine prvi grijeh. Ova uzbudljiva priča dobiva novi zaplet kada njihov stariji sin Kajin ubija svog mlađeg brata Abela. Bog kazni Kajina tako što ga prokune i učini vječnom lutalicom, no stavi mu znak da ga ne bi oni koji ga nađu ubili. Zanimljivo je napomenuti da u slučaju Adamova prvorođenog sina starozavjetni Bog pokazuje milost kakvu nije pokazao prema stanovnicima Sodome i Gomore kažnjavajući njihovu iskvarenost potpunim uništenjem.

Grad je pojam zla

Za prve crkvene oce, grad je inače bio pojam iskvarenog načina života. Sukladno tome, Kajin se naseljava istočno od Edena i tamo podiže grad kojem je dao ime po svom sinu Henoku. No, Bog je, prema Knjizi Postanka, bio još jednom milostiv prema Adamu i Evi i podario im sina kojemu oni nadjenu ime Šet. Upravo će od Šetove loze biti i pravednik Noa koji je Božjom pomoću preživio potop. Prije nego što u Knjizi Postanka pripovjedač počne priču o iskvarenosti ljudi i Božjoj kazni pojavljuje se za bibličare i prevoditelje vrlo težak odsjek, onaj o Nefilima koji u cijelosti ovako glasi: Kad su se ljudi počeli širiti po zemlji i kćeri im se narodile, opaze sinovi Božji da su kćeri ljudske pristale, pa ih uzimahu sebi za žene koje su god htjeli. Onda Jahve reče: “Neće moj duh u čovjeku ostati dovijeka; čovjek je tjelesan, pa neka mu vijek bude stotinu dvadeset godina.” U ona su vremena – a i kasnije – na zemlji bili Nefili, kad su Božji sinovi općili s ljudskim kćerima pa im one rađale djecu. To su oni od starine po snazi glasoviti ljudi (Post 6, 2,4).

Tko su “Božji sinovi”? Tko su “kćeri ljudske”? Zašto pisac naglašava razliku između Božje i ljudske djece iako su i jedni i drugi hodili zemljom? Ovaj citat jednostavno otvara previše pitanja. I u bilješkama koje prate Jeruzalemsku Bibliju priznaje se kako je ovo jedan od teško objašnjivih dijelova Knjige Postanka. Iako se u tim bilješkama navodi kako “Sveti pisac” priču o Nefilima navodi samo kao primjer sve veće iskvarenosti koja će izazvati potop, Nefili se u Bibliji pojavljuju i nakon potopa!? Da su osim Noe Božju kaznu preživjeli i oni sugerira nam sam pisac Knjige Postanka: U ona su vremena – a i kasnije – na zemlji bili Nefili (Post 6, 4)... Ako je Noa, personifikacija pravednika, preživio jer je Bog “uvidio” da je jedini pred njim pravedan, onda su, imamo pravo pretpostavljati, u Božjim očima bili pravedni i Nefili. Već smo saznali da je ključni biblijski zapis koji se tiče divova govorio o vremenu prije potopa te da Nefile susrećemo i nakon potopa, i to već u Knjizi Brojeva. Prema toj starozavjetnoj priči, Mojsije je neke Izraelce kao špijune poslao u Kanaan da bi pripremili osvajanje.

Nakon povratka oni sunarodnjacima daju uznemirujući izvještaj: “Ali je jak narod koji u onoj zemlji živi, gradovi su utvrđeni i vrlo veliki. A vidjesmo ondje i potomke Anakove. Amalečani borave u negepskom kraju: Hetiti, Jebusejci i Amorejci žive u brdu; a Kanaanci se nalaze uz more i duž Jordana.” Kaleb ušutka narod oko Mojsija i progovori: “Krenimo ne oklijevajući i zauzmimo je, jer je možemo nadvladati!” Ali ljudi što su s njim išli odvratiše: “Ne možemo ići na onaj narod jer je jači od nas.” I počnu ozloglašivati Izraelcima zemlju koju su izviđali: “Zemlja kroz koju smo prošli da je izvidimo zemlja je što proždire svoje stanovništvo. Sav narod što ga u njoj vidjesmo ljudi su krupna stasa. Vidjesmo ondje i divove – Anakovo potomstvo od divova. Činilo nam se da smo prema njima kao skakavci. Takvi bijasmo i njima” (Br 13, 28). Biblijski divovi ponovno se spominju u Ponovljenom zakonu kad se Mojsije obraća Izraelcima podsjećajući ih što su uz pomoć Jahve učinili na putu do Obećane zemlje. “Naša su braća ubila u nama srčanost kad rekoše: Narod je i veći i jači nego mi: gradovi su veliki i zidine im sežu do nebesa. A vidjeli smo ondje i Anakovce” (Pnz, 1, 28). U Ponovljenom zakonu isto imamo: “Prije su ondje živjeli Emijci. Bio je to moćan narod i brojan; krupna stasa kao i Anakovci. Poput Anakovaca, i njih smatraju Refaimcima, ali ih Moapci nazivaju Emijcima” (Pnz 2,10, 11).

Goleme građevine

Riječ koja se ovdje koristila za diva je “Refaim”, koja u prijevodu doslovno znači “div”. Znači, prema biblijskim izvještajima, postojalo je mnogo više divova koji su živjeli i nakon potopa u različitim područjima, a ne samo u zemlji kanaanskoj. Očito je iz svih ovih navoda da su Anakovci, koje spominje pisac u Ponovljenom zakonu, kao i Emijci, Refaimci te Zuzimci, divovi Nefili iz Knjige Postanka. Oni su bili drevni stanovnici Palestine i Transjordanije kojima su Mojsijevi sunarodnjaci pripisivali gradnju golemih kamenih građevina u tom području. Anakovci su, inače još od vremena Jošue, predstavljali aristokraciju u brdima oko Hebrona i na primorju, a uništio ih je upravo ovaj prorok u svojoj vojni: “Tako ne ostade ni jedan Anakovac u svojoj zemlji sinova Izraelovih, osim u Gazi, Gatu i Ašodu” (Jš 11,22). Jedan od ovih divova je bio poznat pod imenom Og: bašanski kralj Og jedini je od preostalih Refaimovaca. Krevet njegov, odar od željeza, još se nalazi u Rabi, gradu sinova Amonovih: deset je lakata – običnih lakata – dug, a četiri lakta širok (Pnz, 3,11).

Lakat se još od vremena Sumerana koristio za mjerenje dužine i iznosio je današnjih 51,72 centimetra, dok je u Babilonu iznosio 48 centimetara. Jednostavnom računicom dolazimo do pet metara dugog i dva metra širokog kreveta kralja Oga! Nakon što smo neosporno utvrdili da su Nefili prema Starom zavjetu živjeli na zemlji u vremenu prije, ali i poslije potopa, te da se u Bibliji njihovo postojanje spominje u nekoliko navrata, vrijeme je da pokušamo odgovoriti na pitanje tko su “Božji sinovi” i njihovi potomci Nefili nastali općenjem s “kćerima ljudskim”. Kao što smo već napomenuli, biblijski stručnjaci nisu skrivali svoje nedoumice. U bilješkama uz Knjigu Postanka 6, 4 iz Jeruzalemske Biblije koju je objavila Kršćanska sadašnjost tako stoji: “Težak odsjek iz jahvističke predaje. Sveti pisac oslanja se na neku pučku legendu o divovima, hebrejskim Nefilima, koji bi bili istočnjački titani, rođeni iz veze smrtnih i nebeskih bića. Ne izjašnjavajući se o vrijednosti tog vjerovanja i prikrivajući njegov mitski vid, on navodi taj spomen na neku oholu nadljudsku rasu, samo kao primjer sve veće iskvarenosti koja izaziva potop.” Kod crkvenih stručnjaka kroz stoljeća iskristalizirala su se dva moguća objašnjenja porijekla “Božjih sinova” i njihovih potomaka Nefila.

Prema prvom tumačenju, “Sons of God” refers to fallen angels who lived on earth and married human women. “Sinovi Božji” bili su pali anđeli koji su živjeli na zemlji i se ženili ljudskim ženama, a The Nephilim are giants of extra-human strength who were the offspring of these marriages. Nefili su njihova djeca koja su bila divovskog rasta i izvanredne ljudske snage. Prema drugom tumačenju, “Sons of God” refers to descendents of Seth, who were godly men who sinned by marrying descendents of Cain, who would have been pagans. “Sinovi Božji” bili su potomci Adamova i Evina trećeg sina Šeta. Oni su bili pobožni ljudi koji su sagriješili ženeći se grešnim potomstvom Kajinovim. Od IV. stoljeća crkveni oci postupno odbacuju prvo tumačenje po kojem su “Božji sinovi” pali anđeli s obzirom na to da u Crkvi prevladava duhovno shvaćanje anđela, “sinove Božje” općenito se poima kao potomke Šetove, a “kćeri ljudske” kao potomstvo Kajinovo. No, ovaj njihov zaključak, kao što smo vidjeli, u sukobu je s piscima Starog zavjeta koji nedvosmisleno za Nefile kažu da su fizički divovi koji su živjeli na zemlji i gradili izrazito visoke građevine. Kao dokaz tezi da se Nefili u Starom zavjetu ne spominju tek usput iznijeli smo nekoliko citata u kojima biblijski pisci govore o ovoj rasi poimence nabrajajući gradove u kojima su vladali, pa i imena njihovih kraljeva. I tako u potrazi za odgovorom na pitanje tko su Nefili kada je riječ o kanonskim crkvenim izvorima dolazimo na kraj naše potrage. No, o Nefilima se govori i u nekim drugim spisima. Jedan od njih je svakako Knjiga proroka Henoka u kojoj se govori o palim anđelima koji uzimahu ljudske kćeri sebi za žene i Božjoj kazni za takvo njihovo ponašanje.

Fantastično otkriće

Ovu knjigu otkrio je škotski istraživač James Bruce 1773. u Abesiniji (današnjoj Etiopiji). Napisana je u II. ili I. stoljeću prije Krista i vjeruje se da je predstavljala veoma utjecajan izvor za rane židovske i kršćanske mislioce, kao i za pisce brojnih novozavjetnih knjiga. Stoga ne treba čuditi da su crkveni oci u prvim stoljećima pristajali uz tezu kako su Nefili potomci palih anđela i kćeri ljudskih. Ova knjiga, istina, nikada nije bila uključena u kanon i većina kršćanskih crkvi smatra je pseudoepigrafom (krivotvorenim spisom), međutim Etiopska pravoslavna Crkva je do danas smatra kanonskom knjigom. U njenom sedmom poglavlju čitamo o miješanju sinova neba s autohtonim stanovništvom:

Kada se u te dane sinovi ljudski namnožili, rodiše im se kćeri, ljupke i lijepe. Kada ih ugledaše anđeli, sinovi neba, zaljubiše se u njih, međusobno govoreći: “Izaberimo za se žene iz roda čovječjega i začnimo djecu.” Njihov vođa Samjaza na to reče: “Bojim se da ste možda nesposobni za taj pothvat, te da ću ja patiti zbog tog teškog zločina.” Ali oni mu odgovoriše: “Prisežemo, i obavezujemo se da svoje nakane nećemo promijeniti, nego ćemo završiti što smo naumili” (Knjiga proroka Henoka, 7,1-6 ). Iz ovog miješanja sinova neba i ljudskih kćeri nastali su divovi – Nefili: ...Žene potom začnu i rode divove. I svaki bijaše visok 300 lakata. Oni proždriješe sve što ljudski rad stvori te postade nemoguće nahraniti ih. Kada se okrenuše protiv ljudi, kako bi ih proždirali. I kada počeše ranjavati ptice, zvijeri, gmazove i ribe, kako bi im jeli meso i pili krv. Tada zemlja prezre nepravedne (Knjiga proroka Henoka, 7, 11-15). Henok je bio Noin pradjed, koji je prema Knjizi Postanka na zemlji živio 365 godina što je, s obzirom na ostale junake iz Petoknjižja, jako malo (Noa je, na primjer, živio 950 godina).

No, starozavjetni pisac nam sugerira da Henok, koji je “hodio s Bogom”, nije umro nego jednostavno nestao; “iščeznu; Bog ga uze” (Post 5, 24). No prije nego mu se izgubi svaki trag morao je odraditi za Boga ozbiljan posao jer anđelima na nebu nije se svidjela novonastala situacija kao ni ponašanje njihovih sudrugova na zemlji: Tada Mihael i Gabrijel, Rafael, Surijal i Uriel pogledaše dolje s nebesa i vidješe koliko je krvi proliveno na zemlji, i svu nepravdu koja na njoj bijaše počinjena, te rekoše: To je glas njihova plača. Zemlja lišena svoje djece kriknula je čak do nebeskih vrata. A sada se vama o nebeski sveci, ljudske duše žale, govoreći: “Postignite za nas pravdu kod Svevišnjega” (Knjiga proroka Henoka, 9, 1-3). Anđeli, koji su na zemlju gledali s nebesa, odlaze Kralju, tražeći kaznu za svoj palu subraću: “Ti si Gospodar gospodara, Bog bogova, Kralj kraljeva. Prijestolje Tvoje slave je za sve vijeke vjekova i Tvoje Ime se na vijeke sveti i slavi. Ti si blagoslovljen i slavljen. Ti si sve stvorio; Ti imaš moć nad svim stvarima; i sve su stvari pred Tobom otvorene i vidljive. Ti sve imaš, ništa od Tebe ne može biti skriveno. Ti si vidio sto je učinio Azaziel, kako je sve vrste podučavao nepravdi na zemlji, razotkrivši svijetu sve skriveno što se čini na nebesima. Samjaza je također podučavao vračarstvu; njemu si dao vlast nad njegovim drugovima. Zajedno su otišli kćerima ljudskim; ležahu s njima; onečistiše se; i otkriše im zločine. I žene su rodile divove. Tako se čitava zemlja ispunila krvlju i nepravdom. Gledajte sada duše mrtvih koje plaču. I kukaju sve do nebeskih vrata. Njihove se jadikovke uzdižu; one ne mogu pobjeći od nepravde koja je počinjena na zemlji. Ti poznaješ sve stvari, prije nego sto nastanu. Ti znaš te stvari i ono sto su učinili, pa ipak nam ne govoriš. Što bismo im na temelju toga trebali učiniti. (Knjiga proroka Henoka, 9,3-14). Henoku je bila povjerena uloga posrednika između Sinova Neba i “Onih koji su Pali” pa je nakon Božje presude bio poslan da izvijesti “pale anđele” o kazni, odnosno potopu.

I tako smo opet na početku. Tko su uistinu bili Nefili? Kao što vidite, i ova je priča, kao i mnoge druge, prikrivena bezbrojnim naslagama prohujalih stoljeća pa je gotovo nemoguće odvojiti stvarnost od vjerovanja (religije) prvih civilizacija barem dotle dok se ne pronađu opipljivi i čvrsti dokazi. Kao što su Babilonci od Sumerana preuzeli velik dio njihove kulture i religije, naravno prilagodivši je sebi, isto su učinili i Židovi od naroda koji su povijesno prethodili njima.

Preuzimanje religije

U tom preuzimanju neki su se navodi moguće iskrivili, sve u svrhu postizanja krajnjeg cilja, a on je bilo stvaranja nove nacionalne religije, okupljajućeg faktora koji bi novoj svećeničko-vladajućoj eliti dao legitimitet vodstva. Tako je i s Nefilima u Starom zavjetu. Kao što je židovska elita jednostavno preuzela i preradila religije Mezopotamije, tako su kršćanski narodi preuzeli židovsku. No, kako ne bi dovodili u pitanje kontinuitet Isusa Krista prema Abrahamu i Mojsiju, rani kršćanski oci nisu imali izbora i preuzeli su hebrejske knjige bez zahvata u sam tekst, a u njima se nalaze i puno teže objašnjive priče. Ispreplitanje vjerovanja, mitova i stvarnosti nije samo obilježje civilizacija iza nas. Ali kao što reče jedan povjesničar, u svakom mitu ima istine. Koliko? Ne znamo.