Većina ljudi koji žele riješiti neki problem ili ostvariti određen cilj nemaju jasnu svijest o tome što može biti uzrokom njihovog problema ili blokadom koja cilj čini neostvarivim. Obično su uzroci problema obavijeni velom nesvjesnog uma, odnosno pohranjeni u podsvijesti, a naša mašta ih interpretira na najrazličitije načine, tvoreći čitav niz najneobičnijih predrasuda. Međutim, suvremena dostignuća na području tzv. psihospiritualne znanosti ( prvenstveno iz sustava pod nazivom Soulwork ) omogućuju nam da uzroke ljudskih problema shvatimo precizno i jednostavno. Naime, većina ljudskih problema proizlazi iz nezadovoljenosti jedne od dviju temeljnih čovjekovih motivacija, odnosno potreba. Obje ove potrebe jesu instinktivne, nesvjesne i automatske. One su dio ljudske prirode i gotovo da ih je nemoguće izbjeći. Stoga su blokade našem napretku, ostvarenosti, sreći ili ispunjenju posljedice nezadovoljenosti tih potreba. Zato će se i rad na ostvarenju cilja ili rješenju problema svakako sastojati od niza transformacijskih procesa kojima ćemo nastojati ostvariti ove potrebe na prirodan ili zdrav način.

Dakle, dvije osnovne ljudske potrebe jesu:
1. Potreba za odnosom (povezanošću)
2. Potreba za cjelovitošću

Primarna je potreba ljudskog bića za odnosom, bolje rečeno za povezanošću u odnosima. Ono želi biti emocionalno povezano s bliskim osobama. Potreba za povezanošću kod većine ljudi snažnija je čak i od potrebe za cjelovitošću. Ona je toliko snažna da će se mnogi ljudi povezivati s bliskim osobama na najgore moguće načine, samo da zadovolje ovu svoju potrebu. Paradoksalno je to da je čak i takozvana "toksična povezanost" bolja od nikakve. Stoga danas popularna ideja o jednostranom i ponekad nasilnom "kidanju veza" ne
može dovesti do optimalnih rezultata. Toksične vezanosti svakako treba rastvoriti, ali zatim je neophodno rekreirati zdravu povezanost. Upravo je povezanost ta koja dovodi do željne slobode i kvalitete života, a ne nepovezanost.
Pored povezanosti u odnosima svi ljudi imaju potrebu biti ono što jesu i žele da ih okolina prihvati takvima kakvi jesu. Duboka je unutarnja potreba ljudskog bića da mu bude dozvoljeno biti ono što jest, da ne mora odustati od sebe i svoje izvorne osobnosti, da se može izraziti takvo kakvo jest i biti prihvaćeno (voljeno) takvo kakvo jest. Ako to iz nekog razloga nije moguće, doći će do zastoja u razvoju. Ljudi bivaju opsjednuti onime što im je onemogućeno i neće se moći razvijati sve dok njihova potreba cjelovitošću ne bude zadovoljena.
Kako dolazi do necjelovitosti (gubitka osobnosti), odnosno zašto se stvaraju toksične povezanosti? Ljudska potreba za ljubavlju i odnosom toliko je snažna da će se nastojati ostvariti pod svaku cijenu. Mi želimo da nas bliske osobe – partneri, roditelji, djeca, prijatelji – vole i podržavaju u emotivnom smislu. To pogotovo želi dijete koje je tek rođeno, čak i dijete tek začeto, u razvojnoj fazi koju uglavnom ne  smatramo toliko bitnom za duševni i emotivni razvoj djeteta, već je više povezujemo s fiziološkim. Ukoliko su bliske osobe u stanju voljeti nas bezuvjetno, prihvatiti nas onakve kakvi jesmo i entuzijastički nas podržati u našim nastojanjima, tada će naši odnosi biti skladni, a povezanost zdrava. Međutim, ukoliko roditelj djetetu uvjetuje ljubav i prihvaća ga samo ako ispunjava njegove zahtijeve i očekivanja, a u suprotnom ga odbacuje ili čak tiranizira, tada će se povezanost pretvoriti u nezdravu, toksičnu i opterećujuću te će osobi kao djetetu, ali i kasnije kao odraslom biću, onemogućiti ostvarenje mnogih ciljeva.

Paralelno s nezdravom povezanošću dolazi i do gubitka identiteta, do odbacivanja nekog dijela vlastite osobnosti – obično onog koji bliske osobe nisu u stanju prihvatiti. Na primjer, ukoliko je u našoj obitelji vladalo pravilo prema kojem nije dozvoljeno slobodno misliti, otcijepit ćemo aspekt osobnosti koji želi biti neovisni mislioc. Ukoliko nije dozvoljeno slobodno izražavati vlastite emocije, otcijepit ćemo takav dio sebe, a ukoliko nije dozvoljeno biti kreativan, odbacit ćemo vlastitu kreativnost. Ako roditelji dijete smatraju praznom pločom koju treba isprogramirati po vlastitim mjerilima i ne prihvaćaju ga kao svjesno biće koje ima vlastitu osobnost, tada dijete može zaključiti da biti to što jest nije poželjno. Kako je naša primarna potreba ipak ljubav i osjećaj povezanosti (prihvaćenosti), tada ćemo odbaciti, potisnuti ili otcijepiti dio sebe koji smatramo neprihvatljivim jer smatramo da ćemo time priskrbiti roditeljsku ljubav i pažnju. Naša povezanost s roditeljima tada postaje utemeljena na nekoj vrsti kupoprodaje koju prate strogi uvjeti i pravila – točno se znade što je dopušteno, a što ne, što smijemo, a što nam je strogo zabranjeno, koji dio svoga bića moramo držati skrivenim, a kakvima se moramo prikazivati. No, otcjepljivanje određenog aspekta vlastite osobnosti nimalo ne umanjuje našu potrebu za njime, jednako kao što uvjetovana ljubav nimalo ne umanjuje našu potrebu za povezanošću. Žudnja za izgubljenim dijelom ponekad se pretvara u destruktivne oblike ponašanja. Kako smatramo da je izražavanje dotičnog aspekta našeg bića nepoželjno unutar obitelji ili društvene zajednice, takva se potreba pretvara u podsvjesnu opsesiju. Stoga je
ponekad zadovoljavamo putem poroka. Ako je u našoj obitelji neprihvatljivo izražavanje ljutnje, snažnog suprotstavljanja ili zdrave agresivnosti, tada ćemo otcijeptiti dio osobnost koji ima potrebu braniti svoje vrijednosti i integritet. Međutim, naša potreba za tim dijelom neće biti ništa manja, ona samo neće smjeti biti izražena u trenutcima kada je to opravdano. Stoga ćemo je izražavati u nekim drugim oblicima i trenutcima u kojima je ona možda potpuno neopravdana i neprikladna – na primjer, piti ćemo alkohol i pod njegovim utjecajem postati izuzetno agresivni. Neke se osobe drogiraju kako bi na taj način ostvarile kontakt sa "zabranjenim" dijelovima vlastite duše. Neke osobe postaju ovisnici gledanju televizije ili filmova, emocionalno se poistovjećujući s izmišljenim likovima, nesvjesni da čitavo vrijeme pokušavaju ostvariti kontakt s izgubljenim dijelovima samoga sebe. Svi primarni oblici povezivanja postaju našim uzorima za sve sekundarne. Pod primarnim oblicima smatram povezanost s roditeljima koja se ostvaruje u prenatalnoj fazi i najranijem djetinjstvu. U sekundarne oblike spadaju sve povezanosti koje stvaramo kroz odnose koje sami odaberemo – prijeteljske, partnerske i, kasnije, roditeljske (s vlastitom djecom). Evo primjera. Neko dijete ima roditelja suprotnog spola koji je emotivni tiranin. Premda u prirodne roditeljske dužnosti spada kreiranje dužnosti i pravila za dijete, roditelj tiranin ne dozvoljava vlastitom djetetu niti minumum prava na vlastitu volju – on donosi sve bitne odluke i određuje u koju će školu ići dijete, kakvim će se slobodnim aktivnostima baviti ili s kime će se družiti. Takva osoba može imati mlađeg brata ili sestru i konstantno ga tiranizirati – na vidljive i suptilne načine. Na isti se način može odnositi prema vlastitim prijateljima, a kasnije i partnerima. Ponekad nalazi partnere koji su je u stanju bezuvjetno voljeti, odnosno prihvatiti takvu kakva jest, ali s takvim je osobama ona čitavo vrijeme nezadovoljna. Za nju bezuvjetna ljubav nije ljubav. Za nju je ljubav tiranija. Njoj treba osoba koja će je maltretirati i obično je u konačnici i nalazi. Takve osobe često stvaraju partnerstva s osobama koje ih vole na način koji su primarno upoznali. One se simbiotički vežu za takve partnere i premda se ponekad konstantno žale na kvalitetu svoje veze, teško je prekidaju.

S druge strane, psihološki profil takve osobe može ukazivati na potencijalnog lidera, ali utjecaj autoritativnog roditelja ponekad u potpunosti blokira takvu osobu. Pored kaotičnog partnerstva, ona možda neće moći ostvariti sebe na profesionalnom planu. Dolaskom na tretman ona može reći da je "nešto koči" u profesionalnom napretku, ali sve što ona o tome može reći jest da osjeća kroničnu nesigurnost i nepovjerenje u sebe, a ne zna zašto. Stoga se ona nastoji zadovoljiti poslovima koji je guraju u drugi plan, ali takvim poslovima konstantno
nešto nedostaje – ili je dobro plaćena, ali u nemogućnosti da se ostvari kreativno, ili jest kreativna, ali nije u stanju adekvatno naplatiti vlastiti rad, a najčešće ima posao u kojem je niti kreativna, niti dobro plaćena, već radi za autoritativnog šefa koji je na sve moguće načine izrabljuje. Da li bismo ovakvu osobu trebali doživjeti kao nezdravu? Osobno smatram da ne. Ona čini najbolje što zna u datim okolnostima. Otcjepljivanje dijela osobnosti koji bi se suprotstavio roditelju tiraninu možda je za nju predstavljalo jedini mogući način da u nepoželjnim okolnostima ostane psihički stabilna. Djetetu je povezanost i ljubav roditelja na prvom mjestu. Također, djetetu je percepcija roditelja kao dobre i psihički zdrave osobe od izuzetne važnosti. Najgore što roditelj djetetu može učiniti jest natjerati ga da ga percipira kao zlog ili ludog. Dijete će i najneobičnije oblike ponašanja koje doživi od svojih roditelja nastojati interpretirati kao pozitivne – smatrat će da roditelj djeluje iz ljubavi, što god činio.

Stoga je naše toksično povezivanje, u navedenom slučaju temeljeno na nesvjesnoj percepciji ljubavi kao tiranije, još uvijek zdrava reakcija na nezdrave obiteljske okolnosti. Dobra je vijest da se ovakva povezanost dade transformirati u kasnijoj dobi, na siguran i skladan način, ukoliko osoba želi preuzeti minimum odgovornosti za vlastiti život te je spremna u svoje ponašanje uvesti ponešto dodatne discipline. Današnji sustavi osobnog razvoja omogućuju transformaciju neprirodne povezanosti u zdravu i prirodnu, paralelno s povratkom otcijepljenog dijela osobnosti, njegovim emotivnim sazrijevanjem i integracijom u svakodnevni život. Također, oni omogućuju trajno rješenje problema koji nastaju pod utjecajem navedenih okolnost jer osobu stavljaju u poziciju aktivnog subjekta vlastite promjene, što u konačnici omogućuje da osoba uči na vlastitim iskustvima.

Tomislav Budak, travanj 2004.