Koliko god sam cin bio neugodan, neke su civilizacije pogreb svojih pokojnika ucinile ritualom koji izaziva cudenje diljem svijeta, prenosi Dnevnik.hr.
Samožrtvovanje
Samožrtvovanje ili 'sutte' tradicionalan je hinduski obicaj koji prakticiraju u Indiji, a u kojem ce tužna udovica dobrovoljno leci pored svog mrtvog supruga na lomacu i biti živa spaljena pored njegova leša.
Ovaj se obicaj u Indiji prakticirao stoljecima, dok ga 1829. godine Britanci, koji su okupirali tu zemlju, nisu zabranili. Ipak, stanovnici nisu poštovali njihove zabrane, pa je obicaj ponovno zabranjen 1956. i 1981. godine.
U trenutku paljenja vatre nije neuobicajeno da se udovice predomisle i pokušaju pobjeci. Ovaj njihov cin iz panike smatra se necasnim, a promatraci ce im pomoci da ipak ne odustanu, tako da ih udaraju bambusovim štapovima, a u nekim ih slucajevima i zavežu kako bi ih zadržali u dosegu vatre.
Poznat je slucaj jedne udovice iz 18. stoljeca koja je pobjegla s lomace i skocila u obližnju rijeku. Promatraci su krenuli za njom, uhvatili je i slomili joj noge kako ne bi opet pobjegla i bacili je na lomacu.
Obicaj je vezan uz mišljenje koje je vrijedilo davnih dana u Indiji, po kojem su se udovice smatrale necistima i sve vezano uz njih, od njihova dodira do glasa, pa i do same blizine, bilo je smatrano necistim.
Takoder se vjerovalo da ce supružnici nakon smrti biti ujedinjeni, pa je tako muškarceva najvrednija imovina spaljena s njim kako bi je mogao na tržnici u zagrobnom životu zamijeniti za sve što mu zatreba.
Pokop na nebu
To je budisticki obicaj rezanja leša, najcešce na vrhu planine, i ostavljanja komada pticama. Tibetanci nazivaju ovaj obicaj jhator, što znaci davanje milostinje pticama. Ukljucujuci i ljudske noge, prsa i glavu.
Tijela, zamotana u bijelu tkaninu, donesena su na mjesto pokopa koje je poznato okupljalište ptica. Redovnici odmotaju tijela koja su bila ostavljena tamo tri dana. Zatim trgaju i uništavaju tijelo pilama, a pritom su opušteni, pocesto se i smiju i šale dok to rade. Ovo potvrduje cinjenicu da Tibetanci tijelo smatraju samo plovilom duše kroz život.
Kada je tijelo raskomadano, životinje se okupljaju i tada gozba zapocinje. Kosti koje ostanu, usitnjavaju se, pomiješaju s brašnom i njima se hrane manje ptice.
Budisti vjeruju u reinkarnaciju, pa tako smatraju da ne trebaju cuvati tijelo, jer je ono samo prazno plovilo.
Ovaj se obicaj provodi od 12. stoljeca.
Mumifikacija
Mumifikaciju su do 1800. godine u Japanu prakticirali oni koji su bili impresionirani izgledom mumije te nisu mogli docekati smrt da budu mumificirani.
Postupak je zabranjen 1900. godine.
Za ovaj proces priprema traje cak 2.000 dana. Ovako su ga radili budisticki redovnici:
Najprije se trebalo riješiti svog sala. To su radili tako što su promijenili nacin prehrane i jeli samo orašcice i sjemenke, i to 1.000 dana.
Nakon toga trebalo se riješiti što više vode iz tijela. Kako se naša tijela vecinom sastoje od vode, ovaj proces možda je i bio malo neugodan. Redovnici su jeli samo male kolicine kore i korijena borovog drveca, i to sljedecih 1.000 dana. Pili su i specijalan caj napravljen od posebnog drveta urushi.
Impresionirani izgledom mumija, željeli su ubrzati smrt. Caj je uzrokovao proljev i povracanje i tada su znali da je proces uspio. Tako bi se izbacila dovoljna kolicina vode iz tijela, a biljni sok upiti zaštitio je crijeva od napada crva.
Nakon procesa cišcenja, zatvarali su se u malenu kamenu prostoriju koja je jedva tolika da u lotosovom položaju u njoj sjede. I sada samo trebaju umrijeti.
Povezano je to s budistickom filozofijom o postizanju prosvjetljenja, potpunog odvajanja od fizickog, kako bi smrt, umjesto ponovnog rodenja, bila nacin postizanja jednog s Budom.
Zato se 1.000 dana nakon zatvaranja u kamenu prostoriju okupljaju znatiželjnici kako bi provirili unutra, da vide kako je prošla mumifikacija. U vecini slucajeva ona ne bi uspjela.
Ako je proces uspio, svecenik je proglašen Budom i organiziralo se veliko slavlje i bogata gozba.
Izlaganje tijela
Vjerovanja australskih Aboridžina razlicita su, pa tako postoji i nekoliko nacina rješavanja tijela, kao što su pokop, kremiranje, mumifikacija i kanibalizam.
Aboridžini vjeruju da se ljudska duša sastoji od dva dijela. Jedan od najuobicajenih rituala je izlaganje tijela na povišenim platformama. Ovakav se pokop sastoji od nekoliko koraka.
Prvi je ostavljanje tijela pokrivenog lišcem i granjem na povišenoj platformi dok meso samo ne istrune. Proces je to koji može potrajati mjesecima.
Dok se tijelo raspada, pokojnikova imovine potpuno se uništava, a neko vrijeme nitko ne smije ni izgovoriti njegovo ime.
Ovaj ritual se bavi cinjenicom da se jedan dio duše, ego, vraca i progoni žive. Uništavanje pokojnikove imovine i neizricanje njegova imena nacin je da se riješe duhova.
Pokop u svemiru
Ovaj moderan nacin pokopa možete i sami platiti, a cijena ovisi o tome koliko daleko u svemiru želite biti zakopani. Možete svoj pepeo poslati u svemir za cak 695 dolara, a mjesto u dubljem svemiru koštat ce vas i do 60.000 dolara.
Prvi ovakav pokop organiziran je 1997. godine u letjelici koja je u svemir odnijela posmrtne ostatke 22 ljudi, ukljucujuci i Timothyja Learyja i Genea Roddenberryja, scenarista koji je kreirao svijet 'Zvjezdanih staza'.
Raketa je lansirana u orbitu 11 kilometara iznad Kanarskih otoka, gdje ce s njihovim ostacima ostati zauvijek.
www.tportal.hr