Posljednje dvije godine sve češće u novinskim napisima čitamo članke o Centru za socijalnu skrb koja preuzima brigu i nadzor nad osobama koje su izgubile radnu sposobnost, nad maloljetnom djecom o kojoj se roditelji nemaju mogućnosti ili se ne žele brinuti.

 Koliko su odluke Centra opravdane? Da li uvijek postupaju onako kako je najbolje za osobu o kojoj bi trebali skrbiti ili je opet ono materijalno ispred ljudskoga?

Do sada smo iz događaja uspjeli primjetiti da je puno obitelji ostalo obilježeno ne baš uvijek pravičnim odlukama koje je donio Centar za socijalnu skrb. Djeca često žele živjeti kod oca, a Centar ih dosudi majci ili obratno, sve zavisi u kakvim su odnosima otac i majka sa djelatnicima Centra, ili koliko su visoko na svojim položajima. Najgore od svega je kad donesu odluku da se djeca oduzmu majci ili ocu i smjeste u Dom. Često su to nelogične i nepravične odluke.

Mnogi starci koji nemaju djece, ili su djeca negdje daleko, ili djeca jednostavno nemaju osjećaj ili potrebu da se o roditeljima brinu, ostaju prepušteni sami sebi. Tada nastupa Centar pod krinkom brige i skrbi. Kako izgleda ta skrb? Treba li nešto hitno mijenjati?

Sami presudite! Ovo je slika prostorija u kojima je živio jedan od štićenika Centra za socijalnu rad prije nego li se obratio Udruzi za pomoć!

Hodnik i ljestve za tavan

 

  Dnevni boravak, pocrnio i neokrečen godinama

WC nije poput Bandićevog, ovakav se nije mogao vidjeti ni u srednjem vijeku

 

Spavaća soba, i stol (pod) za ručavanje

 

 Krevet se sastojao od raznih krpa (prnja) i odavno već strunuo. Smrad je izlazio  od svuda.

Ovo je služilo kao kuhinja (u kojoj se nije imalo što kuhati)

No nažalost, često sami starci nisu u mogućnosti da se ikome obrate za pomoć jer ne znaju, ili zbog nepokretnosti ne mogu, a također, ukoliko im je oduzeta radna sposobnost i postavljen im skrbnik nemaju više niti ono osnovno Ustavom zajamčeno pravo - da se bore sami za sebe i puste svoj glas za bolje sutra.

 Tko želi ovakvu starost, bez obzira da li je ovo tijelo u kojem prebiva naša duša samo prolazi trenutak ili trajnost?