STARIGRAD PAKLENICA 

  

Dolazak Hrvata na ovo područje započinje u ranom srednjem vijeku. Najraniji sačuvani trag njihovog prisustva su crkvice Sv. Jurja u Rovanjskoj i Sv. Petra u Starigradu, sagrađene u 9. ili 10. stoljeću poslije Krista. Krajem srednjeg vijeka (14.-16.st.) vjerovatno su podignute i dvije utvrde: Večka kula i Paklarić.

Crkva Sv. Petra u Starigradu

Uslijedila su dva stoljeća ratovanja s Turcima. Stanovništvo se razbježalo i iselilo, a velebitsko podgorje posve je opustjelo. Slabljenjem turske moći, od 1671. godine, mletačke vlasti nastanjuju područje Starigrada Bunjevcima i Hrvatima. Godine 1700. Turci su se konačno povukli, a podgorje južnog Velebita ušlo je u sklop mletačke Dalmacije.

VEČKA KULA

Legenda:

“Bio kralj koji je imao pasju glavu a ljudsko tijelo. Brijao ga je svaki put drugi mladić, kojega bi kralj dao ubiti kako se ne bi doznala njegova tajna. Jedna majka dosjetila se kako će spasiti svog sina jedinca od smrti kada je na njega došao red da ide obrijati kralja. Umijesila je kruh sa svojim mlijekom i dala ga sinu neka ponudi kralja. Kralj je pojeo kruh, a onda mu je mladić rekao od čega je tako sladak. Kako su sada postali braća po mlijeku mladićeve majke, kralj odluči pustiti mladića ali mu naredi kako ne smije nikome odati tajnu o njegovoj pasjoj glavi.
Mladić je dugo čuvao tajnu, ali je jednog dana morao progovoriti. Stoga odluči tajnu povjeriti zemlji. Iskopao je rupu, sagnuo se i šapnuo: “crna zemljo, u našega kralja pasja glava”.
Slučaj je htio da iz zemlje izraste zovina (bazga), od koje je jedan pastir izradio slavić (sviralu).
Kad je zasvirao u slavić, umjesto pjesme začuše se riječi: “u našega kralja pasja glava!”
Tajna se pročula cijelim kraljevstvom i kraljeviću je ostalo da neobrijan i u osami živi sve do smrti, a mladići iz kraljevstva oslobođeni su straha od smrti u kraljevskoj tvrđavi.”
(pripovjedačica: Jurka Petričević (rođ.Trošelj), umrla u 104.g.života)

a druga kaže:
“Zarobio kralj Pasoglav sina Marije Terezije. Ona se dosjetila kako će ga osloboditi – dala je konje potkovati naopako, pa se činilo da je otišla iz pravca iz kojeg je došla, što je zavaralo potjeru koju je kralj Pasoglav poslao za njom. Tako je Marija Terezija oslobodila sina te srušila Večku kulu gađajući je iz Vinjerca.”

GRADINE I GROBNE GOMILE

Na krševitim glavicama i istaknutim velebitskim grebenima, u brončano i željezno doba gradile su se obrambene utvrde u suhozidu(kamenom, bez vezivnog materijala) – GRADINE. Mogle su poslužiti kao zaklon stanovništvu iz okolnih zaseoka u slučaju opsanosti, a neke su možda bile i trajna naselja u kojima su stolovali lokalni moćnici. Danas su razrušene, ali ponegdje je još moguće vidjeti prstenaste nasipe mjestimično visoke do nekoliko metara.
U neposrednoj blizini gradina često se nalaze GROBNE GOMILE – nakupine velikog okruglog kamena pod kojima su, u grobnim škrinjama načinjenim od kamenih ploča, bili pokapani tadašnji moćnici. Većina ih je raskopana i grobovi opljačkani, ali ih je još ponegdje moguće uočiti, kao na području zaseoka Ljubotić iznad Tribanj-Kruščice.

 

   Drivenik

Izvor: Wikipedija

Grad Drivenik prvi put spominje se 1228. godine kao jedan od supotpisnika Vinodolskog zakonika. Smješten je u Vinodolu između dva brda na visokom brijegu "Glavica" (181 m), na čijem vrhu kao kruna stoji izgrađena utvrda, tj. gradina.

U13. st. u kaštelu je sjedište župne uprave, a dolaskom Frankapana tu je rezidencija feudalčeva izaslanika-satnika.

U 16. st. Kaštel je povećan i po sustavu renesansnih utvrda dobio okrugle kule. Od 1577. godine gradom upravljaju Zrinski.

Poznato je da su 1607. godine Turci prodrli u Vinodol. Mirno su se šetali ispod gradskih zidina po driveničkim vinogradima, no kad im se "gradska gospa" nasmijala oni navališe i popališe grad.

Drivenikom su upravljali Frankopani i kasnije Zrinski, a nakon njihove urote i smaknuća doživljava sudbinu ostalih općina.

Izgradnjom ceste koja od 1746. godine povezuje Novi Vinodolski s Bakrom, stanovnišvo se, privučeno zaradom, spušta s brijega u dolinu, te se uz cestu razvija današnji Drivenik.