STARA TKALČA

Živopisna gradska ulica u središtu grada nastala u potočnoj dolini između omeđenih u srednjem vijeku utvrđenih najstarijih zagrebačkih naselja Gradeca i Kaptola.
Davno prije ulice tekao je tu potok Medveščak zvan nekoć i Cirkvenica, Cirkvenik, Stari Potok, slikovit s mostićima i mjestimično zarubljen drvećem. Uz potok nakon njegova izlaska iz medvedničkih šuma u dolinu, svi okolni posjednici, Gradec, kanonici, feudalni gospodari, podizali su mlinove.

Kaptolska i gradečka jurisdikcija često su se sporile pa i borile zbog korištenja vode i gradnje mlinova. Nakon mira sklopljenog 1392. godine mlinovi se ne grade od polovice današnje Medvedgradske i duž današnje Tkalčićeve ulice. Na potezu Tkalčićeve tako su ostala samo dva mlina, na posjedu cistercitskog samostana. Proizvodnja mlinova suoblikovala je prostor cijele potočne doline, a zadovoljavala je potrebe cijelog Zagreba do druge polovice XIX stoljeća.
U XVIII stoljeću proizvodna tradicija potočne doline potaknula je podizanje prve zagrebačke manufakture sukna, sapuna i papira, likera i kamenine, a 1864. godine i tvornicu koža koja je izrasla u najveći industrijski pogon u Zagrebu.

Industrija je poremetila ekološku ravnotežu doline te je postala najvećim zagađivačem potoka, a on najvećom smetnjom uređenju i razvoju dijelova grada kojima je prolazio.
U sklopu najvećeg komunalnog zahvata te epohe - kanalizacije grada 1898. godine potok je nadsvođen i preusmjeren u dolinu Ribnjaka odnosno u današnju ulicu Medveščak i dalje usmjeren prema Savi. Nestali su svi mostići pa tako i čuveni Krvavi most (srušen je 1899.).

Od tada nastala ulica zove se Potok (Na potoku, Potočna ulica i sl.) i zadržava tradiciju građanske ulice o čemu svjedoči i arhitektura kuća XVIII i XIX stoljeća. Nastala ulica bila je do prvih desetljeća 20. stoljeća pošljunčana šljunkom iz Trnja i posipana cestovnim posipalom iz kamenika u gornjoj Bistri kao i sve druge okolne ulice. Nakon toga do danas je asfaltirana.

Mali i veliki pogoni potočne doline prelaze u mali obrt i sitnu trgovinu, a proizvodnja koža obustavlja se 1938. godine. Postoje zapisi da je generalnu osnovu za to područje potočne doline izradio predstojnik Gradskog građevinskog ureda Milan Lenuci 1900. godine, a potom slijedi niz regulacija za cijelu dolinu Medveščaka. Potok obrađuje u svojim studijama i najveći zagrebački arhitekt tog doba (1908.g.) Viktor Kovačić kao dio preobrazbe susjednih naselja.

1913. godine ulica Potok preimenuje se u Tkalčićevu ulicu u čast velikog povjesničara Ivana Krstitelja Tkaičića (Zagreb 1840. - Zagreb 1905.). Tkalčić je bio kapetan u Sisku, zatim prebendar Zagrebačkog kaptola i kaptolski arhivar. Posvetio se proučavanju povijesti Zagrebačke biskupije i grada Zagreba. Bio je knjižničar Akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. U mladim danima pisao je pripovijesti i pjesme. U zasebnim izdanjima u raznim povijesnim publikacijama objavljivao je povijesne izvore, a u listovima i časopisima izvorne priloge iz hrvatske srednjovjekovne političke, kulturne, gospodarstvene i crkvene povijesti.

U Generalni regulacioni plan grada Zagreba u prihvaćenoj verziji iz 1938. godine uključen je i Regulacioni i konzervatorski plan za historijske dijelove grada Zagreba koji se bavi i Tkalčićevom ulicom. U tom planu teži se preobrazbi prisutnog sluma u Tkalčićevoj ulici u zdravu i ugodnu rezidencijalnu sredinu gdje se pažljivo razrađuje svaki blok te planiraju i parkovne površine, ali povijest i individualizam stare ulice uopće ne zanima novi plan.

Drugi svjetski rat pomogao je i ubrzao destruktivni izgled ulice. U području Tkalčićeve ulice kod Mlinskih stuba razoreno je nekoliko kuća od bombi bačenih na Zagreb. 1953. godine Tkalčićeva ulica zaštićena je kao urbanistička cjelina izrazite ambijentalne vrijednosti, a 1965. godine raspisuje se jugoslavenski natječaj za revitalizaciju ulice, prvi takve vrste u nas.
1967. godine izrađuje se Detaljan urbanistički plan sanacije i revitalizacije Tkalčićeve ulice po prvoplasiranom timu Miroslava Begovića, Grozdana Kneževića, Jasenke Kollenz i Miroslava Kollenza. Spomenutim planom pažljivo se razraduje potreba i odnos izgradnje, interpolacije i javnog praznog prostora.

Arhitekt Kollenz dao je viziju pješačke zone u Tkalčićevoj ulici i idejne projekte sanacije i rekonstrukcije na broju 41, 43 i 45, a arhitekt Begović izradio je revitalizaciju i interpolaciju bloka Tkalčićeva-Radićeva-Krvavi most koja je realizirana u periodu od 1983. do 1988. godine. Realizacija je izazvala vrijednosne polarizacije i otpore - ne samo zbog pitanja stila nego i stoga što je to bila najveća intervencija u povijesnoj sredini Zagreba i u Hrvatskoj. lzvedena intervencija je bila povod novim spontanim zahvatima u cijeloj ulici. Većina njih izmakla je javnoj kontroli.

Ulica i danas nastavlja višestoljetnu tradiciju zagrebačkih obrtnika i trgovaca. Glumačka družina "Histrioni" postavila je spomenik Mariji Jurić Zagorki, a djelo je kipara Stjepana Gračana. Na broju 14 su prostorije Društva naivnih likovnih umjetnika Hrvatske. Brojni kafići i restorani, butici i galerije, kao i turističke manifestacije i festivali pretvorili su Tkalču u cjelodnevno okupljalište Zagrepčana i posjetitelja grada.