Židov koji luta
'Židov koji luta' je figura iz srednjovjekovnog kršćanskog folklora, a legenda o njemu počela se širiti Europom u 13. stoljeću. Legenda govori o Židovu koji je vrijeđao Isusa na njegovom putu do križa i zbog toga je proklet te luta Zemljom sve do smaka svijeta.
Podrijetlo i narav ''lutalice'' variraju od priče do priče: po nekim varijantama on je bio postolar, po drugima pak trgovac, a po trećima je bio vratar na imanju Poncija Pilata. I samo podrijetlo ove legende je upitno. Neki elementi su možda uzeti iz priče o Kainu, koji je kažnjen sličnom kaznom – da luta zemljom i više nikad ne ubire plodove sa svog rada, jer će svaki plod koji takne propasti i uvenuti.
Papisa Ivana
Legenda o papi Ivani ili papisi priča je o ženi koja je postala papa i predsjedala Katoličkom crkvom nešto manje od tri godine sredinom 9. stoljeća, između pape Leona IV. i Benedikta III. (iako je između njih po povijesnim izvorima bilo svega dva mjeseca razlike).
Papisa Ivana poznata je iz legendi koje su kružile Europom tijekom srednjeg vijeka. Ivana je po toj legendi bila kćer engleskog misionara i saske poganke, koja je kao Ivan Anglicus sredinom 9. stoljeća sjela na papinsko prijestolje.
Mnogi moderni povjesničari i teolozi smatraju je izmišljenom ličnošću, nastalom kao satira na korumpiranost svećenstva i pad morala tadašnjih crkvenih vođa.
Priča o papisi Ivani poznata je iz 13-stoljetnih kronika Martina iz Opave, koja je napisana 500 godina nakon navodnog postojanja papise Ivane. Stručnjaci danas negiraju njeno postojanje, no u ovu priču mnogi su vjerovali stoljećima, među njima čak i mnogi pripadnici visokih katoličkih krugova, no suvremena povijesna znanost tvrdi da ''nema nikakvih dokaza da je žena postala papa''.
Izvor mladosti
Izvor mladosti je legenda o izvoru koji pomlađuje svakoga tko se napije njegove vode. Ironično, često se Florida spominje kao moguća lokacija ovog izvora. Vječna mladost je dar kojim su nagrađeni brojni junaci mitova i legendi, a priče o predmetima poput kamena mudraca, univerzalnom lijeku i eliksiru života raširene su diljem Euroazije, pa i drugdje. Nažalost, starije verzije legendi američkih Indijanaca (prije nego je Stari svijet postao stari) nisu poznate osim iz fragmenata španjolskih kronika koje su sačuvale mali dio ove bogate tradicije.
Inkubi i Sekube
Inkubi su muški demoni koji opsjedaju ljude tijekom sna, osobito žene, i to kako bi imali spolni odnos s njima. Sekube su pak ženska verzija istih.
Legende govore da su se inkubi upuštali u seksualne veze s ženama ne bi li s njima začeli dijete, kao naprimjer u legendi o Merlinu, a neki izvori spominju da se inkubi mogu prepoznati po nevjerojatno hladnom penisu.
Po religijskom vjerovanju učestali spolni odnosi su inkubima ili sekubama mogu narušiti zdravlje ili čak uzrokovati smrt.
Postoje mnoga sekularna objašnjenja ove legende, koja se uglavnom odnose na srednjovjekovnu preokupaciju grijehom, osobito seksualnim grijehom kod žena. Dok su navodne žrtve mogle patiti od raznih poremećaja sna, poput lucidnog sanjanja ili paralize u snu.
Sveti gral Po kršćanskoj mitologiji Sveti gral je bio posuda, tanjur ili pehar koju je koristio Isus na posljednjoj večeri i koji posjeduje čudotvorne moći. Povezanost Josipa iz Arimateje sa Svetim gralom potječe od legende Roberta de Borona, koja je nastala u 12. stoljeću, po kojoj je Josip primio Sveti gral od prikaze Isusa i poslao ga je sa svojim sljedbenicima u Veliku Britaniju. Razvoj legende o Svetom gralu pratili su brojni kulturni povjesničari. Riječ je o legendi koja se prvo pojavila u viteškim pričama, kao derivat iz nekog pretkršćanskog folklora, krajem 12. i početkom 13. stoljeća. U početku su se priče o Svetom gralu uglavnom odnosile na Persifala, da bi kasnije u priče uključilo još materijala iz arthurijanskih legendi i priča. Trenutno najpopularnija verzija priče o Svetom gralu je ona koju zastupa Dan Brown u svom romanu Da Vincijev kod. |
27.04.2009.
|