Područja polarne stepe s niskim i rijetkim drvećem, kada za kratkoga ljeta na podlogama mahovine izraste gusta ljetna trava, postat će za nekoliko desetljeća plijen drugih biljnih vrsta, grmlja i raslinja iz toplijih krajeva.

To će posve promijeniti okoliš u kojemu oni život vežu uza pse haskije i sobove. Antropolozi zato ubrzano proučavaju i dokumentiraju njihovu kulturu i posebno jezik koji bi mogao nestati kada se stope s ostatkom stanovništva matičnih država.

Slične nevolje muče kanadske i grenlandske Inuite. Već ovih dana je led iznad polarnoga oceana za pješake neprohodna bljuzgavica prekrivena razlomljenim ledenim pločama. Sjeverne se države počinju otimati za područja bogata posljednjim netaknutim zalihama nafte.

Južni pol: Nitko na vidiku nema rješenje
Topla tropska mora – ne računajući koraljne grebene ?? prema dnu Antarktičkog oceana beživotne su pustinje. Upravo se u ledenim vodama, kako na sjeveru, tako i na jugu, sa svakim proljećem i prvim suncem počinje buditi život. Zazelene su “juhe” probujalih jednostaničnih algi u kojima se goste mikroskopske jednostanične životinje, a u tom se obilju poput “prasaca u blatu” goste račići i male ribe.

Njih jedu sve veće, da bi na vrhu hranidbenoga lanca bile kolonije ptica, pingvini, tuljani, dupini, orke i kitovi. Obodni vrtlozi glavne kružne struje Južnoga oceana plankton raznose prema sjeveru, a za njime se sele goleme ribe. Sve to vrenje životom počinje oplakivati bale Južne Amerike i Afrike pa sve preko ekvatora do Indijskog oceana i Arapskoga mora. Ondje se časte velike bijele psine, ali prema tom izvoru života jednom godišnje plove i grbavi kitovi. Okote se na sjeveru kod Havaja i potom s mladuncima plivaju prema gozbi uz ledene obale Antarktike.

Jedan problem, međutim, mogao bi učiniti da se sav taj život ugasi. Jednostanični plankton Južnoga oceana, koji preradi trećinu svega ugljikova dioksida i kao kalcijev karbonat u njihovim ljuskama povuče ga na dno, počeo se povlačiti.

Vrtlog vjetrova iznad Južnog oceana ucjepljuje u more previše CO2, more postaje previše kiselo, plankton se počeo povlačiti i sve ga manje u atmosferu vraća kao kisik. Znanstvenici nemaju nikakvu ideju o rješenju, osim da čovjek drastično odmah prepolovi ispuštanje toga stakleničkog plina. Očajnički pokušaji udruga da istovarivanjem golemih količina željezne pilovine smanje kiselost mora pokazale su se smiješno nedjelotvornima. Globalno se zatopljenje ubrzava...