Smijeh je univerzalna biološka pojava kod ljudi. U svim kulturama i svim povijesnim razdobljima ljudi su se smijali. Takva sveprisutna pojava nije se razvila slučajno. Smijeh nije samo lijek za naša fizička tijela; on ima važnu emocionalnu i sociološku ulogu. U svim kulturama ljudi se smiju i smiješe u raznim situacijama: kad su iznenađeni, zatečeni, začuđeni, posramljeni, kad im je neugodno, pri susretima, flertu, razgovoru o gotovo svakoj temi i, naravno, mada ne neophodno niti pak često, kada se zabavljaju. Jesmo li se naučili smijati ili nam je smijeh urođen? Istraživanja pokazuju da nam je smijeh urođen. Ne možemo znati jesu li se naši pradavni preci smijali poput nas, ali promatranje primata najbližih ljudima govori da smijeh nije isključivo ljudsko obilježje.
Znanstvenici već stoljećima znaju da veliki majmuni, poput čimpanzi, iskazuju nešto slično ljudskom smijehu. Široko otvore usta, pokažu zube, povlače kutove usana i glasaju se bučnim glasovima koji sliče smijehu. Čimpanze se smiju u situacijama koje bi vjerojatno izazvale ljudski smijeh, u igri ili kad se škakljaju. No, možda se smijeh razvio čak i prije pojave primata. Kad škakljaju štakore, glasovi koje ispuštaju mogu se shvatiti kao smijeh. Mladi štakori ispuštaju kratke, visokofrekventne glasove kad se u igri guraju i prevrću. "Smiju se" mnogo češće od odraslih štakora – što bi se podudaralo s ljudskim ponašanjem: odrasli se smiju manje od djece i manje su škakljivi od djece. Životinje možda nemaju smisla za humor, izgleda da je to ljudska povlastica, ali imaju smisla za zabavu.
Opaženo je da štakori i primati koriste smijeh da bi razlikovali igru od opasne i zastrašujuće interakcije. Pretpostavlja se da je i kod ljudi smijeh prvobitno služio upravo tome: da označi situaciju i interakciju kao bezopasne, neagresivne. Biološko podrijetlo smijeha može biti u izbjegavanju agresije i otpuštanju napetosti u zastrašujućim situacijama, ali fascinantna ljudska priroda dovela je do toga da nam smijeh postane oruđe u mnogim situacijama. Na mnoge se načine igra produžava i u odraslo doba: razni sportovi i mnoge vrste igara imaju esencijalnu ulogu u društvenom povezivanju.
Znanstvenici su proučavali ponašanje mladih životinja u igri da bi odredili njen neurološki temelj. Također su promatrali na koji način na neurološku strukturu i funkcioniranje djeluju pojačana društvena iskustva u djetinjstvu, recimo nedostatak igre ili pretjerivanje u njoj. Mada neurološki temelji još uvijek nisu potpuno jasni, polako se slaže slika o različitim područjima mozga uključenima u smijeh. Središnje mjesto zaduženo za smijeh je limbički sustav (dio starog mozga sisavaca). On upravlja ponašanjima koja su ključna za opstanak svih sisavaca, na primjer traženje hrane i samoobranu.
Limbički sustav uključuje hipokampus i amigdalu koja ima važnu ulogu u posredovanju i upravljanju izrazima raspoloženja i aktivnostima prožetim emocijama, kao što su prijateljstvo, ljubav i privrženost. Glasnom, nekontroliranom smijehu najviše pridonosi hipotalamus. Budući da se smijeh "okida" iz tako starih struktura mozga, zaključili su da je on duboko u našoj životinjskoj prirodi.
No, najnovija su istraživanja otkrila da i korteks igra važnu ulogu u stvaranju smijeha. Određeno područje u moždanoj kori procesira emocije povezane s humorom: kognitivni dio (razumijevanje, primanje nečega kao "humorističnog") i motorički dio (smijanje i smješkanje), koji uključuje mišiće lica i dišni sustav. Stoga su znanstvenici zaključili da postoji povezanost između motoričkih, emocionalnih i kognitivnih komponenti smijeha. Poznato je da i među ljudima postoje razlike u doživljavanju humora, u "smislu za humor". Ono što je jednima smiješno, ne mora biti i drugima. Ako nam je smijeh svima urođen, zašto je to tako? Odgovor možda leži u onom naučenom, ali i u stupnju aktiviranosti onog područja korteksa zaduženog za humor.
U mozgu postoji veza između govora i smijeha. Ne treba nas čuditi: i jedno i drugo su komunikacijske aktivnosti u kojima se služimo istim mišićima lica i koje zahtijevaju upravljanje načinom disanja. Primati imaju izuzetno prilagodljive izraze lica te se oslanjamo na lice više nego i na jedan drugi segment komunikacije, uključujući govor.
Fascinantan primjer veze između igre i druženja jest škakljanje. Već u ranom djetinjstvu roditelji škakljaju svoje bebe da bi ih nasmijali ili izazvali bilo kakav izraz ugode. Premda postoji nekolicina neškakljive djece i odraslih, kod većine škakljanje izaziva smijeh. Zanimljivo je da nećemo izazvati smijeh ako sami sebe škakljamo, samo ako nas drugi škakljaju. Darwin je zaključio, da bi škakljanje bilo učinkovito, ne smijemo unaprijed znati precizno mjesto škakljanja.
Kasnija su istraživanja pokazala da, kad želimo sami sebe poškakljati, naš mali mozak pošalje somatosenzornom korteksu preciznu informaciju o mjestu gdje se namjeravamo poškakljati i koju senzaciju trebamo očekivati. Očigledno neki mehanizmi u korteksu umanjuju ili blokiraju osjet škakljanja. Ali zašto je to tako? Moguće je da se nema smisla smijati na vlastito škakljanje jer ono nije biološki ni sociološki važno. No, kad nas drugi škakljaju – to ima sociološku važnost.
Ova su istraživanja izazvala neke nedoumice. Ako se smijeh može izazvati stimuliranjem visoko razvijenih područja u korteksu, kako on može istodobno biti zajednički ljudskom i neljudskom mozgu? Odgovor je vjerojatno u čudesnom ljudskom smislu za humor, koji ne posjeduju ostala bića na Zemlji. Smijeh izazvan šalom ili gledanjem nečeg zabavnog može biti visoko razvijena verzija smijeha naših predaka izazvanog škakljanjem ili igrom. Čimpanze iskazuju "nešto nalik smijehu" kao odgovor na fizički kontakt, recimo hrvanje ili škakljanje, ali ljudski je smijeh mnogo češće izazvan razgovorom ili vizualnim stimulansom.
Šale izazivaju "psihičko škakljanje" – one mentalno stimuliraju smijeh kao reakciju. Vizualne i verbalne šale često ističu besmislenost, ekscentričnost, pretjerivanje ili nedosljednost u ponašanju, situacijama ili posljedicama. Izgleda da je zajednička sastavnica svemu što izaziva smijeh – pretjerivanje.
Jedan od ključnih elemenata humora i smijeha je otpuštanje napetosti nakon opasnosti ili iznenađenja: kad promatramo da netko pada, najprije ćemo osjetiti strah, ali kad vidimo da mu nije ništa – prasnut ćemo u smijeh (ili se barem nasmiješiti). No, smijeh nije povezan samo s otpuštanjem napetosti ili signaliziranjem neagresivnosti, već i sa izražavanjem pozitivnih emocija. On doprinosi poboljšanju odnosa i prisnosti među ljudima te umanjuje stres od potencijalnog konflikta. Stoga se odavno i smatra "najboljim lijekom". Istraživanja su to potvrdila. Smijeh i humor smanjuju stres i napetost, obnavljaju i pojačavaju imunitet, opuštaju napetost mišića te smanjuju krvni tlak.
Uvijek ljuti i zabrinuti ljudi pate od visokog krvnog tlaka, povećanog kolesterola i pojačano su izloženi infarktu. Smijeh može izazvati i pozitivne hormonalne promjene. Znanstvenici razmatraju mogućnost da smijeh oslobađa endorfine, neurotransmitere koji smanjuju osjetljivost na bol, povećavaju otpornost i ugodne osjećaje.
Smijeh ima izuzetno važnu društvenu ulogu, jedan je od temeljnih aspekata druženja. Da bismo imali dobar život, potrebna nam je kvalitetna socijalna struktura, odnosno, potrebni su nam mirni i ugodni odnosi s ljudima oko nas. A smijehom šaljemo poruku da smo spremni komunicirati i da smo raspoloženi za igru. Smijeh ima primarno društvenu funkciju (rijetko se smijemo kad smo sami). Smijeh razoružava ljude, ruši prepreke među njima i omogućuje prijateljsko ponašanje. Naravno, pri tome se misli na dobronamjeran smijeh.
Ogromna je razlika između smijanja s nekim i smijanja nekome. Kao što nas smijeh može s drugima povezati, tako nas može i odijeliti od drugih ako se pri tome služimo sarkazmom ili prijezirom. No, to je već jedna druga i veoma opširna priča – o tome tko smo i kakvi smo, koliko volimo sebe i druge, koliko se prihvaćamo, koliko smo svjesni. S tim je u vezi i naša spremnost na smijeh, sposobnost da gledamo svijet radosnim očima, da doživljavamo život kao igru i da se u toj igri od srca smijemo.
irida
edin.kecanovic
