tako je nekako rekao Arthur Miller...
a ja kažem svima vama, nama, tebi, sebi, njoj...;
sve te vaše, naše, tvoje, moje, njene, škrabarije zajedno,
u poeziji, u prozi, rimovane, nerimovane, plagirane, neplagirane, kopirane, nekopirane, ukradene, dorađene, ovakve i onakve... ne vrijede ništa!
baš ništa, osim zadovoljenja ega gladnih priznanja i potvrde svog talenta, svoje sposobnosti koje netko drugi nema...(iako imaju mnogi) iz toga onda proizlazi navezanost na konstrukcije kombinacija riječi, a u najekstremnijim slučajevima i pretvaranje u zlo - onoga što se nije u stanju razumjeti – kako bi se to isto moglo osuditi… a onda i postavljanje pogrešnih dijagnoza drugim ljudima... da, ljudima… ne tekstovima… usput ne poznavajući ni svoju osobnu dijagnozu… ona se uzalud prikriva kroz tobožnju ispravnost i dobrotu, kroz tobožnju superiornost u odnosu na kradljivca… pa udri… u skladu sa onim što je u tebi…
proći će vremena... i vremena… mnogi će pojesti vreću soli… eto toliko puno… dok se ne osvijeste, a mnogi se neće osvijestiti ni tada…