“Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su urezana i vaša imena – netko je sve UKRAO jer kako objasniti da ni sjene nema”, tužan je to bio vapaj vukovarskog novinara Siniše Glavaševića prije mučnog ubojstva. Tada je postavio to jednostavno pitanje: “A grad? Za njeg’ se ne brinete?”

Oče naš koji jesi...
Brinuli su se, znao je to i Glavašević. Još kako. Borili su se zadnjim atomima snage. Čak i onda kada se više ništa nije moglo učiniti, nitko od naših Vukovaraca i vojnika iz cijele Hrvatske nije spustio pogled.

Osamnaest godina iscurilo je dok si trepnuo. Kao da je bilo jučer... Usta starija za punoljetnost sad se gibaju u naučenu i utješnu molitvu “Oče naš koji jesi na nebesima...”

A lavina sjećanja navire. Stigao je iz Dubrave u Vukovar 24. rujna 1991. godine.

– Nosio sam se s cijelom situacijom jako dobro sve do 4. listopada. Tenk je udario. Moj prijatelj ostao je bez nogu. Nije on samo prijatelj nego i susjed, nešto kao brat, ali bez iste krvi – sjeća se 48-godišnji Damir Jašarević.

I dok je curio 48. sat, a njegov se prijatelj savijao u bolovima, metak je na Trpinjskoj cesti pogodio i Damira.Sjeti se toga tek usputno, podboči se na štap s čijeg vrha strši mrtvačka glava i nastavlja o slikama koje kao na filmskoj vrpci prolaze glavom.


– Gorjele su zgrade, kuće. Noću bi se ljudi sudarali jedni s drugima, samo su im se bjeloočnice vidjele. Cijeli je grad bio ulovljen. Osjećali smo se zarobljeni kao u mišjoj rupi – nastavlja. Kad danas razmišlja o tim danima, čudi se vlastitim reakcijama. – Vidim da čovjek leži u jarku, ja prolazim, trčim dalje, vidim da se sve raspada, ali ne obraćam pozornost. Goni me neka sila i jedino što čujem u glavi je – ne odustaj, ne predaj se, ne uzmiči! Čuli su te glasove i svi Zagrepčani, a i svi ostali koji su branili Vukovar. A onda erupcija emocija.

Na milost i nemilost
To jutro 20. studenoga bilo je možda najhladnije jutro ikada.

– Strah, ljutnja, srdžba, nada, bio je to koktel osjećaja. Shvatio sam da nećemo uspjeti obraniti Vukovar. Bili smo prepušteni protivniku na milost i nemilost – sjeća se naš sugovornik.

Kolona motorista branitelja, minuta tišine, molitva i svjetlost tisuća svijeća upaljenih duž devet kilometara Ulice grada Vukovara. To je slika današnjeg sjećanja na zagrebačke i ostale branitelje koji su stradali u Vukovaru.

– Počivali u miru – izgovoreno je na travnatoj površini između kolnika Ulice Hrvatske bratske zajednice kod križanja s Ulicom grada Vukovara. Svijeće su duž ulice palili školarci, srednjoškolci, studenti, roditelji, borci. Za sve koji sutra neće biti u Vukovaru u 19 sati u svetištu Sv. Mati Slobode služit će se misa zadušnica. (lk/VLM)Iako “filmska vrpca” u njegovoj glavi neće prestati vrtjeti film Vukovara, danas živi život kao i svatko drugi. U mirovinu je otišao 2003. godine, baš onda kad mu se ranjena noga potpuno paralizirala. Nije želio sjediti i kukati, već se aktivirao i postao predsjednikom Udruge zagrebačkih branitelja Vukovara, s jednim ciljem – da se nikad ne zaboravi.

Tek kad u gradu heroju prenoći, sjeti se svojih protivnika
– Da bi se razumjelo sve što se dogodilo, u Vukovaru treba ostati prespavati. Treba tamo probati potražiti posao – govori Jašarević. Baš kada u Vukovar dođe noćiti, prisjeti se svojih protivnika i scene kad su se morali predati u protivničke ruke.

– Čak i onda kada smo se predavali, u njihovim očima čitao sam strah od nas. Bili su zavidni, jer ipak smo ih u vojnom smislu pobijedili. Na žalost, samo u vojnom, ne u onom stvarnom – govori.

A vi, kako ste vi gledali njih, pitamo ga.

– Ponosno, gotovo prkosno. Ali u glavi mi je tada bila slika moje obitelji – supruge i moje troje djece koja su tek kretala u škole. Tada sam shvatio da se počinjem nadati da ću ih barem još jedanput vidjeti. Nisam znao što me čeka – priča i prvi put za našeg razgovora spušta glavu. Danas su djeca akademski građani i radnici, a njegova žena grli ga najjače.

Samo borci koji su bili u Vukovaru u koloni sjećanja šute, političari pričaju
Dunav danas kao i prije 18 godina teče tiše, kao da se pritajio. I on odaje počast svim poginulim braniteljima, stradalim civilima i onima koji su s padom Vukovara posljednji put udahnuli zrak.

Onima kojima se trag izgubio, mladima, dječacima koji su puške natovarili na rame i s geslom “hladne glave i gorućeg srca” krenuli u obranu svojeg.

A onda šokantna izjava našeg sugovornika.

– Bojim se te vukovarske kolone sjećanja. Uvijek se u Zagreb vratim ljutit i razočaran – rekao je Damir Jašarević. Zašto, pitamo ga iznenađeni, ta prije samo minute pričao je o Vukovaru i koloni sjećanja kao o nečemu što je jedino važno.

– To je kolona tišine. Tu nema razgovora, to je sjećanje na najveće patnje. Ali političari koji u njoj sudjeluju razvežu jezik o aktualnoj korupciji, o stanju države. Što je najgore, kafići su uvijek krcati – kaže Jašarević.

www.vecernji.hr