Sakralna geografija - dinamička veza između neba i zemlje

 

“Novi antropološki duh”, rezultat najskorijih istraživanja u domeni znanosti o čovjeku, otkriva da su sve funkcije koje animiraju ljudsko biće, mada se ponekad čine kontradiktornim, poput razuma i imaginarnog, svetog i profanog, svjesnog i nesvjesnog, u stvarnosti komplementarno integrirane u svijesti čovjeka.

Tako suvremeni čovjek nije samo proizvođač oruđa i racionalnog konceptualnog jezika (homo sapiens sapiens), već je on, također, homo symbolicus, tj. umije se izražavati simbolima, što znači da može razraditi metalingvistički jezik, jezik mitova.

S psihološkog stajališta, naša vrsta nije evoluirala već 40000 godina i, usprkos očitim razlikama u boji kože, stasu ili kosi, čovječanstvo čini jedna jedina vrsta (homo sapiens ili homo religiosus) nastala različitim mutacijama započetim prije više milijuna godina.

Bitno je svojstvo ovog homo sapiensa da svjesno čini aktualnim postojanje svetog; u stvari, zahvaljujući buđenju njegove sakralne funkcije – jedine funkcije sposobne za percipiranje više razina stvarnosti – čovjek je postao sapiens i mogao se osloboditi materijalne ili zamjetljive ravnine.

Zahvaljujući tome što mu je svijest postala vertikalna, čovjek je mogao povezati do tada razdvojene razine stvarnosti i dati smisao onome što je opažao.

Stekao je svijest o postojanju jedne dimenzije “posve drukčije” od one zamjetljive. Dakle, može se reći da homo sapiens ima mišljenje religioznog karaktera u smislu u kojem Leroi-Gourhan shvaća religiju, naime, kao skup zaokupljenosti koje, čini se, nadilaze materijalni poredak.

Homo sapiens ili homo religiosus rezultat je, dakle, pojave novog stanja svijesti, onog koje može spoznati sveto.

Aktivna duhovnost javila se onda kad se čovjek oslobodio utjecaja svoje neposredne prirodne okoline i stekao svijest o svojoj teluričkoj i kozmičkoj okolini.

Malo po malo, zahvaljujući razvoju imaginarnog (slike zajedno s odnosima slika čine glavnu (kapitalnu) misao čovjeka), konkretizira se pojava jednog unutarnjeg viđenja, istinske unutarnje svijesti čovjeka.

Ovo traganje za dubinama, traganje svojstveno čovjeku, potreba je za razumijevanjem stvari iznutra, s one strane prividnog.

Budući da čovjek pretvara svijet u slike, može se utvrditi, s Gilbertom Durandom, da je simbolička imaginacija zlatna podloga očovječenja (hominizacije).

HOMO SAPIENS ILI HOMO RELIGIOSUS

Funkcija koja u ljudskoj svijesti omogućuje izražavanje svetog je aktivna imaginacija, matrica (pramjera) simboličkog jezika i cjelokupnog umjetničkog stvaranja.

Ovo objašnjava uzajamno paralelne pojave homo sapiensa (ili homo religiosusa) i nastanka umjetnosti; religijska misao i umjetnički izraz zapravo su prvi znaci razlučivanja očovječenog (humaniziranog) čovjeka od životinjskih vrsta ili humanoida.

Aktualiziranje simboličke imaginacije uvodi čovjeka u novi univerzum predstava u kojem je unaprijed moguće pristupiti jednom cjelovitom ili globalnom viđenju svijeta.

Čovjek se ne osjeća više poput nepropusnog dijela, već poput živog kozmosa otvorenog svim drugim kozmosima koji ga okružuju.

Makrokozmička iskustva nisu za njega više vanjska, niti “strana”, već predstavljaju iskustvo onih koji su se ponovno pronašli usred jedne cjeline. Tako magijsko-religijsko iskustvo omogućuje pretvorbu samog čovjeka u simbol.

Prema Mircei Eliadeu, za čovjeka drevnih društava sama činjenica da živi u svijetu ima vrijednost religije.

To znači da on živi u svijetu koji su stvorila nadnaravna bića i da su njegovo selo ili njegova kuća slike kozmosa. On je mitskom geografijom povezan sa samim porijeklom svijeta.

Za drevnu ontologiju, “realno” se identificira prije svega sa “snagom”, sa “životom”, s plodnošću, izobiljem, ali također i sa svim što je neobično, jedinstveno, drugim riječima sa svim što postoji na jedan autentičan način ili što predstavlja svijet izuzetne egzistencije, jer sakralnost nosi smisao, ona je, prije svega, glavni izraz realnog.

Usvajanje svijesti o vertikalnosti ne ogleda se samo u materijalnim promjenama, već naročito u jednoj novoj percepciji svijeta.

Vertikalna dimenzija dopušta aktualiziranje osi svijeta, te niti života koja povezuje razine stvarnosti i označava “središte”. Ona postaje, dakle, suštinska preokupacija za čovjeka.

Svetišta, gradovi ili kuće bili su konstruirani u određenom odnosu prema središtu koje ih povezuje, jer bez takvog središta, bez orijentacije, ni prostor ni vrijeme nisu “nastanjivi”.

Stanovati, živjeti za homo religiosusa znači “pokozmicirati” prostor-vrijeme, odnosno, istrgnuti ih od profanog, od linearnosti bez smisla i dati im zajedničku vezu s cijelim univerzumom.

Prostor orijentiran oko nekog centra postaje umanjeni model univerzuma. Zvijezde i godišnja doba okreću se i oplođuju mjesto koje je postalo živući univerzum.

ULOGA SAKRALNE GEOGRAFIJE

Prema tradicionalnom viđenju, čovjek proživljava iskustvo svetog i povezuje se s univerzumom uz pomoć sakralne geografije koja ujedinjuje prostor i vrijeme i čiji je cilj da na zemlji reproducira konfiguracije nebeskog svijeta.

Sakralna geografija nije jednostavna fizička geografija, već uspostavlja izravnu vezu između neba i zemlje. Te veze neba i zemlje slavljene su na geografski točno određenim mjestima gdje su zajedno činile istinski posvećeni prostor.

Ono što općenito nazivamo “svetim prostorom” nije, dakle, samo neka površina, nego je to prostor koji se sastoji od konvergentnih točaka gdje se susreću i spajaju moći odozgo s onima odozdo.

Taj prostor može se usporediti s jednom beskonačnom mrežom čiji su čvorovi veze, točke sjedinjenja ili “hierogamije” (svetog braka) između neba i zemlje.

Tako je svaki stari grad bio jedan od magičnih čvorova, jedna od tih veza i činio je jedan strukturni element sakralne geografije.

Taj brak između različitih ravnina postojanja slavljen je u određenim povlaštenim trenucima godine koji su bili utvrđeni uspostavom kalendara.

Cilj kalendara bio je da da život i pokret prostoru povezujući ga s kozmičkim ritmom. Tako je, također, i vrijeme postalo sveto i omogućilo ponovno sjedinjenje čovjeka s univerzumom.

Sakralna geografija je, prema tome, sveti prostor-vrijeme koji djeluje poput nekog međusvijeta omogućujući pristup različitim planovima kozmičke egzistencije.

Ona inkarnira volju homo religiosusa da pretvori u nastanjivo, dakle kozmičko, svoje mjesto privremenog boravka koje onda postaje mikrokozmos, tj. reducirani model univerzuma.

Takvo jedno ogledalo uspijeva uhvatiti i odraziti na zemlji sve što se dešava iznad i ispod njega samog.

Preko sakralne geografije tradicionalna su društva pokretala kolo korespondencije omogućujući vezivanje svijesti zemaljskog života s nebeskim.

S jedne strane imamo “kozmicirani” prostor, nastanjiv i organiziran, dakle, uređen, a s druge strane, izvan tog bliskog prostora, leži nepoznato, kaos, raspršenje.

Čitava sakralna geografija sastoji se od “slike svijeta”, sadržane u mitskom otkrovenju koje čini jezgru vjerovanja tradicionalnog društva.

Usprkos njihovoj raznovrsnosti, sve mitske priče prenose jednu konvergentnu sliku univerzuma. Kako je to veoma dobro utvrdio Mircea Eliade, svaka priča nosi u sebi sliku središta svijeta, središta koje povezuje ono što je gore s onim što je dolje, poput osi svijeta zahvaljujući kojoj sve živi i sve je povezano.

Ovaj simbolizam središta ne treba promatrati s njegovim geometrijskim implikacijama zapadnog znanstvenog duha. Za svaki od tih mikrokozmosa može postojati više središta...)

Sve civilizacije Istoka, Mezopotamija, Indija, Kina, itd. poznaju neograničen broj “središta”. Štoviše svako od tih središta smatra se i čak se doslovno naziva Središtem Svijeta.

Budući da se radi o jednom svetom prostoru, koji je dat čarolijom ili je stvoren obredom, a ne o profanom prostoru, homogenom, geometrijski definiranom, nikakve poteškoće ne stvara pluralitet Središta Zemlje unutar jedne zasebne nastanjene regije.

Nalazimo se licem u lice s jednom sakralnom i mitskim geografijom koja je sama i uistinu stvarna, a ne s nekom profanom objektivnom geografijom, pomalo apstraktnom, lišenom biti, teoretskom konstrukcijom jednog prostora i jednog svijeta koji nije nastanjen i koji, prema tome, ne poznajemo.

U mitskoj geografiji, sveti prostor jest stvarni prostor par excellence, za drevni svijet mit je stvaran jer pripovijeda o manifestacijama istinske stvarnosti: o svetom.

U jednom takvom prostoru moguć je izravan doticaj sa svetim koje se materijaliziralo u određenim predmetima, ili se javlja u hijerokozmičkim simbolima (Stup Svijeta, Kozmičko Drvo, itd.).

U kulturama koje poznaju koncepciju triju kozmičkih područja Neba, Zemlje, Pakla središte je mjesto presjeka ovih područja. Upravo ovdje moguć je proboj razina i, istodobno, komunikacija između ova tri područja.

To je, dakle, slika koju, zahvaljujući svom multivalentnom karakteru, homo religiosus koristi da bi proniknuo u konačnu stvarnost.

To je zato jer se ta realnost manifestira na kontradiktoran način, u formi paradoksa, izmičući linearnosti koncepta koji kaže da je simbolički jezik, tj. jezik aktivne imaginacije, postao oruđem operativnog izraza cijele sakralne geografije.

SIMBOLIČKA IMAGINACIJA, ORUĐE SAKRALNE GEOGRAFIJE

Imaginacija, kao kreativna snaga koja stvara oblike i predstave jedne istinske stvarnosti, dakle aktualne, ima zadatak da nas upozna s područjem bitka, koje je s one strane čula, i s apstraktnim, kako nas podsjeća Henry Corbin.

Aktivna nam imaginacija omogućuje pristup u međusvijet između osjetilne i inteligibilne ravnine, tj. na samo mjesto njihove interakcije.

Bez tog međusvijeta, artikulacija između osjetilnog i inteligibilnog definitivno je blokirana i njegov nestanak uzrokuje katastrofu duha koji lišen svog paradoksalnog mjesta aktivne snage svijesti, gubi sposobnost da se konkretno manifestira.

On dakle, ostaje pasivni agens i manifestira se isključivo na jedan od dva načina, bilo osjetilno bilo apstraktno.

Imaginarni svijet, sjedište aktivne imaginacije, izgledao bi, dakle, kao svijet u kojem se realiziraju korespondencije i simboli. To je sjedište centra svijeta koji povezuje različite razine stvarnosti.

On je mjesto coincidentia oppositorum, kao novo stanje razumijevanja, ni alegorijsko ni fantomsko, već prilično konkretno.

To stanje bitka opisali su poznavaoci izvanjskog svijeta i u Egiptu se simbolički predstavljalo likom Ozirisa, čudesnog Bića, boga mrtvih i uskrsnuća.

Imaginarni svijet ima kontradiktorno svojstvo da dematerijalizira osjetilne forme i da daje formu, ali ne materijalnu, inteligibilnoj stvarnosti kojoj daje oblik i dimenziju.

Tradicionalna društva su oduvijek poznavala tripartitnu organizaciju svijeta koju je ponovno učinio aktualnom Henry Corbin i koja se može prikazati na sljedeći način:

1. Inteligibilni svijet: čista inteligencija inteligibilnih formi (koje se ne mogu predstaviti), Nous kod Grka, Nun kod Egipćana.

2. Imaginarni svijet: svijet duše, formi koje se mogu zamisliti, vidljivih, ali ne materijalnih, Psyche kod Grka; svijet božanstava-simbola; mjesto paradoksa.

3. Osjetilni svijet: područje materijalnih stvari, konkretnih formi, Soma kod Grka; ljudski svijet.

Prema sakralnoj geografiji, materijalni teritorij tradicionalnih društava bio je uređen po uzoru na imaginarni svijet i njihova zemaljska domovina postala su istinska vrata ka vječnosti, ogledalo između neba i zemlje, tj. novo mjesto paradoksa, mjesto slika.

Sakralna geografija ima hermeneutičku ulogu, “ta'wil” iranske filozofije trinaestog stoljeća: da vrati neku stvar njenom izvoru, njenoj istinskoj stvarnosti, njenoj nebeskoj zemlji.

Prema sakralnoj geografiji, konkretno i privremeno mjesto postaje sposobno da se uključi u sakralni prostor-vrijeme, omogućujući pojavu inteligibilnog u ovome svijetu.

Sakralna geografija je veza, ona je dakle artikulacija, “zglob” koji povezuje čovjeka s nebom i zemljom i omogućuje mu svjesno komuniciranje s različitim razinama stvarnosti.

KOZMOGONIJSKI MIT, NOSILAC SLIKE SVIJETA

Svaka slika svijeta morala bi moći učiniti da jedni uz druge istodobno koegzistiraju kontradiktorni sastavni dijelovi života jer konceptualni ili analitički jezik nije u mogućnosti, zbog svoje naravi i strukture, izraziti jednu paradoksalnu, odnosno kontradiktornu stvarnost.

Tako uz pomoć imaginacije, aktivne ili simboličke, svijest dospijeva do predodžbe o jednoj globalnoj viziji gdje su stvari prikazane onakvima kakve jesu, a ne onakvima kakvima ih vidimo.

Mitska priča izgleda kao povlašteno sredstvo za izražavanje jednog viđenja svijeta u kojem svi njegovi dijelovi rade sinkronizirano.

Mitom čovjek tradicionalnih društava pripovijeda kako su stvari postale, on ih objašnjava i neizravno odgovara na jedno drugo pitanje: zašto su one postale i zašto sam ja došao na svijet?(...)

Tako su priče koje govore o stvaranju svijeta i ljudskog bića, kozmogonijski mitovi, oduvijek, za sva ljudska društva bili nešto na što su se pozivali, neka vrsta modela.

Mit o stvaranju “fiksira” modele svih obreda i svih značajnijih ljudskih aktivnosti: jednako prehranu i brak kao i rad, obrazovanje, umjetnost, osnivanje grada, itd.

Mitovi o stvaranju “smještaju” čovjeka u univerzum i nude mu modele za evoluciju života, koliko ljudskog toliko i kozmičkog.

Kozmogonijski mit objašnjava kako su stvari prešle iz jednog virtualnog stanja u aktualnu stvarnost.

On je, dakle, postao model čitavog procesa stvaranja i pretvorbe, a također i cijele formalne strukture aktualizacije temeljnih moći života.

Kozmogonijski mitovi objašnjavaju kako je stvoren prvotni prostor, omogućujući ostatku manifestacije da se ispuni od prvotnih vremena na ovamo.

Kozmogonijski mitovi također su nosioci jedne sakralne geografije, drugim riječima, jedne slike svijeta, imago mundi. Sakralna geografija ustanovljava se jer je imago mundi izgrađena na zemlji.

Konkretna realizacija jedne slike svijeta, izgradnjom kuća, hramova ili gradova aktualizira prvotne strukture ovdje i sada. Ona povezuje čovjeka s arhetipom, ponavljanjem jednog mitsko-obrednog uzora koji probija profani prostor-vrijeme i čini ga svetim.

Razumjeti simbolizam hramova i ljudskih nastambi prije svega znači razumjeti religijsko vrednovanje prostora; drugim riječima, poznavati strukturu i funkciju svetog prostora.

Taj simbolizam, ti obredi, pretvaraju prostor u kojem je predviđena gradnja hrama ili palače, istodobno u imago mundi i u centar svijeta.

Svako proučavanje sakralne geografije jednog društva mora se oslanjati na temeljni kozmogonijski mit, na obrede orijentacije koji svoju kozmičnost prenose na prostor, na kalendar koji linearno vrijeme pretvara u sveto vrijeme, na arhitekturu kao spremište i inkarnaciju sjećanja koje je suštinsko za jedan narod, na projekciju njihove mitske geografije u fizičkoj geografiji, ne zaboravljajući obrede prijelaza ili inicijacije koji trebaju čovjeka i zajednicu povezati s duhovnim arhetipom i naučiti ga da sudjeluje u živom, tj. da se svjesno ugradi u krugove koji povezuju nebo i zemlju.

Fernand Schwartz

Nova akropola - časopis broj 2