RUŽICA GRAD

 

Ružica grad je najveći sačuvani dvorac u Slavoniji i jedan od najvećih u Hrvatskoj. Ruševine dvorca svjedoče o razvijenoj kulturi u regiji od srednjeg vijeka do početka 20. stoljeća.

Ružica grad se nalazi na sjeveroistočnom obronku Papuka (418 m) iznad sela Duzluk, nekoliko kilometara od grada Orahovice. Dvorac je bio strateški vrlo važan jer je imao veliki dio dravskog toka pod kontrolom. U neposrednoj blizini je cesta Kutjevo - Orahovica, koja povezuje dolinu Drave sa Požeškom kotlinom.

Ime Ružica grad nije u potpunosti istraženo. Neki povjesničari ga povezuju s imenom sela Duzluk (tur. duzem "cvijeće, divlja ruža"). Ruža je tada služila kao djevojački nakit. Drugi ga spajaju sa imenom srednjovjekovnog grada Orahovice ( "Raholcza"), u čijem je posjedu dvorac bio u srednjem vijeku.

Prvi pisani spomen Orahovice datira iz 1228. godine, a Povijesni spomen samog dvorca datira iz 1357. godine (kao kraljevska imovina). Do 1543. Ružica grad je u rukama raznih velikaša Nikola Kont, Lovro Iločki, Ladislav Više, braća Pomanicki. Pod turskom vlašću (1543.-1687.), dvorac je bio sjedište turske trupe. Početku 18. stoljeća Ružica grad gubi na važnosti, kao većina srednjovjekovnih utvrđenja. Od 18. do 20. stoljeća često je mijenjao vlasnike (barun Cordua, barun Fleischmann, grof Pejačević Dimitrije Mihalović, barun Gutman i dr.)

LEGENDA

Na mjestu gdje je danas Ružica-grad kazuje prića u davno je doba bilo vilinsko rocište.Tu su se, na šumskoj cistini, vile nocu sastajale na razgovore i domjenke, tu su se održavala njihova sijela, kadikad bi tu varile trave i spravljale napitke, a kadikad bi i zapjevale, pa i zaplesale.I upravo na tom vileništu odluèi neki moæni velmoža sazidati tvrdi grad...Kad se vile opet jednom skupiše na svom sastajalištu, umjesto svilenkaste trave naðoše razgaženo blato, a umjesto cvjetnih grmova golemo kamenje, navaljeno na njih. Gdje se prije dizalo stabalce, sada je bila hrpa dasaka i greda; gdje su prije nicali cvjetiæi, sada su bili razasuti veliki cavli, prijeteæi da se zabodu u gola stopala. Zaciktaše vile u jadu i u bijesu, pa svojim carolijama namah ispremetaše sve to gradivo i otkotrljaše ga u dolinu. Sutradan je pak bjesnio velmoža koji je gradio grad.Tražio je krivce na sve strane, ali bez ikakva uspjeha. I nije mu preostalo drugo nego da se ponovno lati istoga posla: opet su njegovi ljudi valjali kamenje prema visu, opet su na leðima prtili daske i grede, posræuci na usponima. Posao je pomalo napredovao, pa su iskopane duboke jame za temelje grada, a iz njih su se uskoro pocele dizati zidine...Ali jednoga jutra gradilište je opet osvanulo poharano. Zidine su bile srušene, jame zatrpane, daske i grede slomljene, a kamenje otkotrljano u dolinu. Ponavljalo se to nekoliko puta: što bi graditelji obdan sagradili, to bi vile obnoc porušile...Napokon je velmoža postavio brojne straže i zasjede, te uspio otkriti da mu to vile planinkinje iz noæi u noc ruše gradnju. Što da ucini? Odlucio se uhvatiti ukoštac s njima i surovo ih kazniti. I zaista, unatoc svim vilinskim mocima, unatoc njihovim caranjima, pošlo mu je za rukom da u mrežu, razapetu oko gradilišta, uhvati najljepšu vilu – Ružicu.Zaplela se svojom vilinskom kosom u nju, kao što se vile katkad u šumi zapletu vlasima u oštro trnje.I, kao što su tada vile nemocne da oslobode svoju družicu, tako su nemocne bile i sada. I nemocno su, užasnute i zanijemjele, motrile kako surovi velmoža vuce Ružicu za kosu, u kojoj je bila sva njezina moc, i kako je bešcutno zazidava u temelje kule.

Vile su se razbježale, razletjele na sve strane i nikada više nisu došle na to mjesto. Okrutni velmoža sagradio je grad, ali ga je pratilo vilinsko prokletstvo: u casu kada su trublje objavljivale svršetak gradnje, odronio se kamen s najviše kule i zdrobio velmožu pod sobom.Nestalo je velmože, pa mu se i ime zametnulo.A grad se zove po vili koju je on u njegove temelje zazidao: Ružica-grad.

Objavio/la Vila