Magazin Nexus

 

TKO JE BILA STADA/STADEA?

Jedan od najpopularnijih aspekata etimologije je povijest imena - onih riječ i ili izraza koji na jedinstven način identificiraju osobe, životinje, mjesta, koncepte ili stvari. Raniji oblici nekog imena često ostaju neutvrđeni, a različit izgovor dijalektalnih izraza doveo je do različitih pisanja istog imena. Društveni pritisak da se mora koristiti standardni način pisanja nije se pojavio sve do 18. stoljeća, a ime neke osobe raniji su pisci bili navikli pisati na razne načine.

U jednom istraživanju, na primjer, među pergamentima koji pripadaju obitelji Maimvaring, pronađeno je preko 130 varijanti imena „Maimvaring". Smatra se da noga hebrejska imena u Starom zavjetu imaju posebna značenja, budući da su pojedinačne osobe izvorno zvane imenom koje izražava neku njihovu osobinu, npr, Edom, crven; Esau, dlakav; Jacob, nadomjestak; i Sarai (Sara), izvedenica riječi sharat. Sličan koncept primjenjivan je u židovskim spisima te je istraživače dugo zbunjivao. Kao u rimskoj i hebrejskoj tradiciji, imena likova "u rabinskoj se literaturi često javljaju u iskrivljenom obliku", što su ponekad bili pokušaji da se sakrije njihova prava osobnost. Ovakvo poimanje iznjedrilo je ključ koji je istraživačima omogućio da izvuku pravu bit onoga što se u drevnim spisima spominje.

„Istraživanje imena" je rastezljivo i složeno područje, koje od istraživača iziskuje mnogo vremena. Međutim, prilikom svakog proučavanja Novog zavjeta treba upamtiti da su prva Evanđelja pisana na hebrejskom, a to je bitno za utvrđivanje tko je doista bila Stadea. „To ime [Stadea] ima razne oblike; možda je posuđeno od kićene riječi koja je značila 'učenjak'; ili je imalo regionalnu osobitost (Stabiae ili Statilal), ili je označavalo ženu iz dobre obitelji." Prema židovskim zapisima, Stadea je bila „potomak prinčeva i vladara", a njeno kraljevsko nasljeđe odavalo je nagovještaj njenog pravog imena. U Talmudu se nadalje kaže da se majka Yeshu'e (Isusa) ben Panthere „također zvala Miriam; da, ali joj nadimak bijaše bijaše Stada...Stat-da, ona koja se nevjerom [Stad-ta] udaljila od svog muža". Sv. Jeronim navodi svoje poteškoće pri prijevodu najranijih Evanđelja na latinski i dodaje da su „izvorne hebrejske" verzije Matejevog evanđelja i najranijih Lukinih evanđelja bile napisane kaldejskim jezikom ali hebrejskim slovima. „Izvorna hebrejska" verzija imena „Marija" bila je „Mariamne". Prema tome, „Marija" („Mary" u današnjim Evanđeljima na engleskom) u hebrejskim je verzijama izvorno pisana kao „Mariamne", što se ponekad prevodilo kao „Miria”

MARIJA NEPOZNATA U RANOJ CRKVENOJ POVIJESTI

Konkretni navodi imena Marija/Mariamne u jedinim prihvaćenim kršćanskim spisima pružaju uistinu oskudne informacije o ženi koju Crkva danas naziva „Majkom Božjom". U Evanđeljima se ona rijetko spominje. Zapravo, u najstarijim se Biblijama, u najstarijoj verziji Markovog evanđelja, imenom ne spominje. Niti se spominje u najstarijoj verziji Ivanovog evanđelja. Crkva kaže da je „čitatelj Evanđelja isprva iznenađen rijetkim spominjanjem Marije... ovu opskurnost Crkva temeljito proučava".
U Markovom te u Ivanovom evanđelju Isus se javlja kao već odrasla osoba. U biblijskim tekstovima Marija igra bitniju ulogu jedino u razvučenim pripovijestima, a isključivši njih, spominje se vrlo malo, u samo tri navrata.
O Mariji ne govore niti veliki crkveni svećenici. Ništa o njoj nije zabilježeno, izvan crkvenih okvira, više od četiri stoljeća nakon vremena za koje se smatra da je živjela. Njeni se preci i obiteljski historijat ne spominju osim u apokrifnim djelima sumnjiva podrijetla.

Najranije dokumentirano spominjanje Marije može se pronaći u Markovom evanđelju sinajske Biblije (Marko, 3:32). U pripovijesti nju se jednostavno naziva zemaljskom majkom nekoliko sinova i kćeri. Govori se, u biti, o skupini ljudi koji su se obratili Isusu i rekli: „Evo vani majke tvoje i braće tvoje, traže te!" Ovdje imamo jednu nepatvorenu istinu. Današnje Biblije ukazuju na to da su tri riječi: "i tvoje sestre" uklonjene ili unesene kao bilješka. Odavde pa nadalje, gotovo je nestala iz crkvenih tekstova i, osim što se nejasno i posljednji put spominje u Djelima apostolskim (1:14), iz Novog zavjeta Marija zauvijek nestaje. Međutim, kada je ime „Marija" iz Evanđelja zamijenjeno izvornom hebrejskom verzijom „Mariamne", tada dolazimo do povijesnog aspekta priče.

Pretresanjem dostupnih dokaza iskristalizirano je stajalište koje se promiče u ovoj knjizi: da su Marija, majka Isusa iz Evanđelja, Stadea iz židovskih spisa i Mariamne iz Herodove dinastije jedna te ista osoba. U doba nastanka Evanđelja, Mariamne je bila mlađa sestra djevojke po imenu Herodias, a obje djevojke bile su pripadnice ogromne „obitelji Herodesa" („Heroda", kako se naziva danas). One su bile obožavane unuke kralja Heroda koje je on „volio svim srcem". Njihova majka, Berenice, kasnije se preudala i zajedno sa svojim malodobnim kćerima preselila u Rim, gdje se sprijateljila s carem Augustom. Mariamne i Herodias Herod bile su plemenitog roda preko krvnog srodstva s kraljem Herodom (oko 73.-74. pr. Kr.) i njegove žene, Mariamne I. Otac Mariamne Herod bio j e Aristobulus, sin Heroda Velikog, a njezina majka Berenice bila je kći Herodove sestre, Salome.

Mariamne je imala i dva brata: Heroda II , kralja Kalkisa, i Agripe, koji je postao Agripa I. Sam kralj Herod potječe iz plemenite loze kraljeva preko svoje majke Cypros iz Petre, inače Nabatejke. Nabatejci su bili semitski narod, a najraniji izvori ih navode kao Arape. Danas se općenito nazivaju nabatejskim Arapima. Zahvaljujući neosvojivom položaju grada Petre, nabatejski su je kraljevi prihvatili kao svoj glavni grad, koji je 106. godine pripojen Rimskom carstvu. S pojavom Islama nabatejske je Arape progutala povijest. Dinastija Heroda utemeljena je brakom Cypros iz Petre i Antipatera (Antipe) Idumeana, kojem je Cypros rodila četiri sina, od kojih je jedan bio Herod. Ime „Herod" kasnije je postalo naslov sedam vladara spomenutih u Novom zavjetu te u rimskoj povijesti. Kralja Heroda Rimljani su znali kao „Velikog" ali u očima naroda kojim je vladao uvijek je bio „bezbožnik", unatoč toga što je platio skupu obnovu Hrama u Jeruzalemu.

Herod je bio rimski građanin, namjesnik Galileje do 47. godine pr. Kr., a zatim kralj Judeje od 37. do 4. g. pr. Kr. U ranim godinama Rimskoga carstva, bio je jedna od velikih političkih ličnosti u Palestini. Godine 7. pr. Kr. zadavio je svoja dva sina, Aristobula i Aleksandra, što je izmamilo komentar rimskog cara Augusta (27. pr. Kr.-14. n.e.) da je sigurnije biti jedna od Herodovih svinja nego jedan od njegovih sinova. Herodu se kasnije rodio još jedan sin kojeg je njegova mati, radi njegove sigurnosti, poslala svojoj obitelji u Ariminum, grad nedaleko Ravenne u sjevernoj Italiji. On je bio princ Josip, Josip iz Arimateje iz Evanđelja, koji je kasnije postao nevidljiva ruka moći iza prijestolja svog oca.

Preci Mariamnee Herod mogu se pratiti unatrag do njezine bake (Mariamne I) sve do hazmonskih „kraljeva svećenika" i „nasljednih svećenika" iz plemena Benjamin. Ona, njezina sestra i njezina braća bili su potomci
zakonite Hazmonske dinastije te su „imali hazmonsku krv". Imali su i krv nabatejskih Arapa, u tolikoj mjeri da se kralj Aretas IV, koji je zakonski potvrđen kao nabatejski kralj od strane cara Augusta, razveo od svoje žene da bi oženio Herodias (koja je umrla nakon 41. g. n.e.) kako bi održao nabatejsku krvnu lozu, ali ga je ona odbila.

Upravo djevojci po imenu Herodias pripada jedna od glavnih uloga u priči iz Evanđelja o odrubljivanju glave Ivana Krstitelja, zbog čega je bila na zlu glasu te su je klevetali gotovo poput Marije Magdalene. Dostupni nam zapisi daju uvid u zamršeno klupko brakova, miješanih brakova i razvoda između Herodovih i Rimljana. U pripovijesti u Evanđelju po Marku (6:17), na primjer, Herodias se kasnije udala za Heroda Filipa I, svog vlastitog ujaka, s kojim je imala jednu kćer, Salome. Kćer je nazvala po svojoj hazmodejskoj pretkinji Salome Aleksandra, koja je i sama bila „kraljica-svećenica".

Kasnije tijekom vremena, Herod Antipa („bez zemlje") navodno se u Herodias zaljubio i zaprosio ju. Vidjevši da njegovo bogatstvo raste brže od bogatstva njezina muža, njegovu je ženidbenu ponudu Herodias prihvatila. Žudjela je za visokim društvenim položajem te je napustila muža i, za početak, ušla u preljubnički odnos s Herodom Antipom, koji je također bio njezin ujak." U to doba nije bila udana za Antipu, ali se udala za nj mnogo kasnije (oko 38. godine ).

Kada je Herodias vidjela kako njen brat Agripa I uspijeva u Rimu, odakle se vratio kao kralj, nagovarala je svog muža Heroda Antipu da ode Cezaru i pribavi si kraljevski naslov, smatrajući da je njegovo pravo na to daleko veće od prava njezinog brata. Antipa nije bio kralj, već samo tetrarh Galileje. Unatoč zlim slutnjama, otišao je i uskoro saznao od glasonoša da ga je Agripa I optužio pred carem Kaligulom za urotu protiv Rimljana. Car je 41. godine prognao Heroda Antipu u Lyons, u Galiji (Francuska), i mada je dopustio Herodias da se vrati svojoj kući u Rim ona je odlučila pratiti svog muža u progonstvo. Zabilježeno ie kako su muški potomci Herodove dinastije bili prisiljeni da postanu obrezani Židovi za vladavine Ivana Hirkana, Hazmonca iz ranijeg makabejskog razdoblja. Drugim riječima, obitelj Herod prihvatila je religiju judaizma. Vjerski pokret esena također je bio povezan s krvnom lozom Hazmonaca preko visokog svećenika Matatija, oca kralja i vojskovođe Jude Makabejca.

Znamo da je Herod Veliki prema esenima bio blagonaklon, možda zato što su ovi imali ustaljenu naviku da se klone neposluha prema političkim vlasti ma. Židovski povjesničar i pisac Philo zapisao je da se nikad nisu gložili niti jednim vladarom Palestine, ma koliki on bio tiranin, barem do doba kada je Philo živio, sredinom prvog stoljeća. Bio je to pasivan stav koji kralju Herodu nije mogao ne omiljeti, te je zabilježeno da je išao čak dotle da je izuzeo esene, kao što je bio izuzeo i farizeje, od potrebe za izricanjem zakletve na vjernost svojoj osobi.

U rekonstrukciji te priče, a oslanjajući se na koncept Sačuvanog svitka, trudna Stadea (Mariamne Herod, rođena kao Marija) potajno je otišla do jedne esenske zajednice i ostala ondje do trenutka poroda, te je rodila dva
dječaka, blizance. Postojale su brojne skupine esena „posvuda, jer bijahu oni vrlo brojna sekta" te ih je bilo u zabitim predjelima kao i u gradovima. Po rođenju blizanaca preselila se u Augustovu palaču gdje je živjela dok dječaci nisu dovoljno odrasli da započne njihova izobrazba. Zahvaljujući esenskoj solidarnosti i naklonosti prema instituciji obitelji, blizanci Mariamnee Herod obrazovali su se unutar esenske zajednice. Pripadnici esenske hijerarhije bili su njeni krvni srodnici te su iznosili načela i tradicije slične herodskoj filozofiji. „Kao sekta su se očuvali zato što su usvajali djecu... povrh svega, eseni su bili učitelji aristokracije, a njihovo podučavanje bijaše raznovrsno i iscrpno."

Kako bismo izbjegnuli zbrku pri razradi pretpostavke iznesene u ovoj knjizi, Mariju, Isusovu majku iz Novog zavjeta, zvat ćemo Mariamne Herod, osim kada budemo navodili citate iz Evanđelja.

nastavlja se

Tony Bushby

Izvaci iz uvoda te 1. i 2. poglavlja njegove knjige “Biblijska prevara