Progoni vještica na zagrebačkom području 

Deniver Vukelić

Počeci

Ljudi općenito misle kako su se najžešći progoni vještica odvijali u srednjem (»mračnom«) vijeku. No, to nije točno. Progone su kao takve Crkva i njezine inkvizicije postavile na noge potkraj kasnoga, razvijenoga srednjeg vijeka, no prava histerija započela je tek početkom ranoga novog vijeka kad su ovlasti prenesene u redovne zakonike svjetovnih suđenja i kad se crkveni dužnosnici njima nisu više trebali baviti. Nakon tiskanja zloćudne knjige Malleus maleficarum, koja je prihvaćena kao neslužbeni udžbenik za progone protiv vještica, ludilo se počelo širiti Europom u 15. i 16. stoljeću, da bi vrhunac dosegnulo u 17. i 18. stoljeću, dakle u ono doba kad se danas misli da je čovjek postao prosvjećeniji i nadišao okvir tzv. brutalnosti srednjeg vijeka 

U ovom tekstu razmotrit ćemo stanje u Hrvatskoj, ponajviše u Zagrebu i okolici. I u Hrvatskoj od najstarijih, plemenskih vremena i prvih zapisanih zakona, kao uostalom i u ostalim društvima, postoje odredbe o kažnjavanju zle magije, one koja šteti ljudima. U Zagrebu je bilo slučajeva izopćivanja i osuđivanja vještica još u 14. stoljeću (suđenje Alici i Margareti 1360. zbog čarobnjaštva), no broj spaljenih i mučenih žena naglo se povećava nakon naoko povijesno bezazlene odluke provincijalne crkvene sinode održane u Trnavi 1. kolovoza 1611, o obvezatnom propovijedanju protiv čarobnjaštva.
Na njoj je zaključeno sljedeće: »Čaranja, vračanja, gatanja, proricanja i supersticiozna vidanja bolesti i rana tajnim riječima i znacima izvršenim u određeno vrijeme i na određenom mjestu, imaju se opetovano žigosati pred sabranim narodom. A ako se opazi da su neki upleteni u takva čarobnjaštva, na njih neka župnik hitno upozori biskupa«. U neka normalnija, bolja vremena takva crkvena naklapanja ne bi imala ozbiljnijih posljedica po svjetovni svakodnevni život, no tadašnji bogobojazni Hrvatski sabor požurio se već nakon nekoliko mjeseci, 25. listopada 1611, potvrditi tu odluku i proglasiti ju podržanom od strane svjetovnog prava. Postoji i zapis o članku zakona, zapisanoga između 1609. i 1625. (zvanoga i »arti-kuluš«), br. 10, koji kaže sljedeće: »Osim toga se određuje da vještice, čarobnice i trovateljice, gdje god one u ovom kraljevstvu živjele i bile pronađene, stanovnici tih mjesta mogu i trebaju slobodno hvatati i dovoditi njihovu zemljišnom gospodaru koji ih, pod prijetnjom gubitka prava mača, mora po zasluzi kazniti«. 

Taj zakonski članak pokazuje da je i dvije godine prije, a i u sljedećim godinama nakon sinode i potvrde odluke sinode u Trnavi, praksa lova na vještice bila već uobičajena. Svaki hrvatski zavičajnik imao je pravo tražiti i hvatati vještice te ih izručiti vlastelinu ili gospodaru kojemu je pripadala zemlja na kojem su nađene.
Pretpostavlja se da su već sami biskupi Bratulić i Otavčić, prisutni na sinodi, odmah nakon povratka iz Tr-nave ubrzali i provedbu spomenute odluke Hrvat-skoga sabora. U to doba također je već nekoliko godina značajna prisutnost isusovačkoga reda u Zagre-bu, za koji se ispitivanjem njegovih vlastitih anala utvrdilo kako je imao velik utjecaj na opći odnos prema vješticama i magiji u Zagrebu – njegovi pripadnici često su istupali javnim propovijedima protiv vještica, pozivanjem na njihovo traženje i pogubljivanje te navodnim obavljanjem čišćenja od uroka i otrova. Možemo zaključiti da su takvi javni istupi javnih propovjednika samo pojačavali i potpirivali histeriju koja će ubrzo buknuti i kulminirati potkraj 17. stoljeća.

Sudovi

U to su doba na hrvatskim prostorima postojale tri vrste sudova koji su vodili kazneni postupak protiv vještica i čarobnjaka. To su bili sudovi slobodnih kraljevskih gradova, županijski sudovi i vlastelinski sudovi pojedinih feudalaca koji su imali pravo suditi za kaznena djela počinjena na njihovu području. Naime, plemići tog doba imali su tzv. »ius gladii«, odnosno »pravo mača« – da sude i presuđuju onima koji čine ili su činili neko zlo na njihovu feudalnom posjedu. Pod pravom su se mača, naravno, podrazumijevale i smrtne kazne. Ako se vlastelin ne bi koristio tim pravom (koje je dakle bilo i obveza) kad se smatralo da je trebao, po spomenutom članku br. 10 mogao ga je i izgubiti. Prema tome, ako je duhovna vlast nekoga javno prokazala s propovjedaonice, već izvan crkvenoga teritorija svatko je prokazanu osobu mogao privesti i predati ju svojem gospodaru na suđenje. 

Gradski sud bio je istovjetan gradskom poglavarstvu u slobodnim kraljevskim gradovima, a sastojao se od gradskog suca (načelnika) i određenog broja prisežnika. Županijskim sudovima je obično predsjedao podžupan, a sudsko se vijeće sastojalo od plemićkih sudaca županije (judices nobilium), zvanih i »velikim sucima«, te plemićkih podsudaca županije (vicejudes nobilium), zvanih i »malim sucima«. Sud je započinjao svoj rad nakon što bi ovlašteni tužitelj podnio službenu optužbu da je određena osoba sagriješila zločinom čarobnjaštva protiv čovjeka, Boga, prirode ili blaga te da za to postoje svjedoci i dokazi.
Proučavajući sudbene spise, dolazimo do podataka (samo za Zagreb i okolicu) prema kojima je zbog vještičarenja suđeno (službeno pred sudom) više od 250 osoba (gotovo su sve spaljene, i to većinom žene, njih 248, a 12 je oslobođeno), a još 517 pritvoreno je na daljnje ispitivanje. No to su samo brojke sa službenih i zapisanih procesa. Koliko je još bilo privatnih linčeva i lomača, koje je obavio gospodar svojim pravom mača ili razjarena svjetina u zanosu, ne zna se i nikad se najvjerojatnije neće saznati zbog nedostatka pisanih dokaza. Od tih, malo više od dvije i pol stotine optuženih bilo je dvjestotinjak žena i manje od dvadeset muškaraca. Od svih njih bilo je oslobođeno samo sedam žena i četiri muškarca. Većina tih sudskih isprava danas nam je dostup-na na temelju rada i istraživanja starije generacije povjesničara poput Johanna Weicharda Valvasora, Ivana Krstitelja Tkalčića, Ivana Bojničića, Ljudevita Ivančana i Emilija Laszowskoga.
Kad se kaže Zagreb i okolica, ponajprije se misli na utvrđene gradove Gradec i Kaptol te njihove vlastelinske posjede kao što su Varaždin, Varaždinske Toplice, Stubica, Oroslavlje, Klenovnik, Samobor, Kerestinec, Ozalj, Turopolje, Križevci, Čepin, neka mjesta u Me-đi-murju i na Žumberku. Gradec je tada bio slobodni kraljevski grad, a Kaptol biskupsko sjedište. Iako ga često već od 16. stoljeća nazivaju Zagrebom (kao glavnim gradom Hrvatske), tek su se 1850. Kaptol, Gradec i Nova Ves službeno ujedinili u jedan grad, Zagreb. Gradec je dotad svoje zakone provodio kroz gradski sud, a Kaptol je kao crkveni posjed imao vlastelinsko pravo suđenja za svjetovne zločine počinjene na svojem posjedu.

Tijek procesa

Od čega se sastojao jedan takav proces u Zagrebu prije tristotinjak godina? Za pokretanje parnice, prije svega, bilo je dovoljno mišljenje, odnosno optužba susjeda ili stanovnika mjesta. Tako je često bilo vrlo moguće zbog ljubomore, bračnih nesuglasica, poslovnih neuspjeha ili alkoholiziranih halucinacija optužiti nekoga za čaranje. Druga je mogućnost bila da se osoba nađe optuženom kao sudionik u čaranju ako bi ju tko već optužen za čarobnjaštvo spomenuo pri ispitivanju na mukama, što je bilo često jer su se na mukama tražili drugi sudionici, a optuženi bi u bolovima najčešće izgovarao imena osoba koje bi mu prve pale na um, susjeda, poznanika, ikoga samo da si ublaži nesnosnu bol torture. To je, naravno, bio plodan izvor novih, daljnjih optužbi i temelj za nove parnice i suđenja.
Parnicu bi pred gradskim ili županijskim sudom započeo činovnik kojeg su zvali fiscus ili fiškuš (javni tužitelj). On bi iznosio optužbe, predlagao proces (ispitivanje, torturu, zapisnik o sudionicima) i presudu (vješanje ili spaljivanje). Također bi se pozivao na starije crkvene (inkvizitorske i biblijske) autoritete te na pravne postupke, zakone i pravila toga doba. Svaki grad, županija ili feudalni gospodar morali su imati svojega službenog fiškuša. On bi, dakle, sastavio optužnicu, u kojoj bi dao mašti na volju i koje bi se – koliko je bila maštovito oblikovana – postidjeli i mnogi pisci fantastike današnjega vremena. Naravno, to su već bili kanonizirani klišeji preuzeti iz europske literature kao što je Malleus maleficarum i drugi priručnici pisani za progone vještica. Vještica je u nas, kao i u ostatku Europe, letjela, pretvarala se u životinje ili ljude, općila s đavlom i životinjama, ubijala pogledom, pretvarala se u vjetar, uništavala ljetinu, ubijala stoku, uzimala plodnost ljudima i životinjama, orgijala na nedostupnim mjestima, radila mast i ostale čini od hostije i ubijene djece…
Nakon sastavljanja i izricanja optužbe osumnjičena je zatočena u tamnicu koja je već sama po sebi bila odvratno skučena jama, puna štakora i vlage. Tamnice su se obično nalazile u sjedištima vlasti, a u Gradecu je to bio podrum gradske vijećnice. Na saslušavanju optuženoj obično nisu rekli za što je optužena i tko ju je optužio, već bi torturom, psihičkom i fizičkom, izmamljivali odgovore. Naravno, što je više poricala, to bi bila više kriva. Na mukama bi gotovo uvijek, naravno, »odala« svoje pomagače, najčešće žene i muškarce koji bi joj prvi pali na pamet, samo da se riješi užasa. A užasa je bilo mnogo.
Voditelji svakog procesa i istrage bili su najčešće jedan gradski senator, gradski kapetan i gradski bilježnik. Provodili su istragu koja je skupljala dokaze prije podizanja optužnice. Istraga je najčešće vođena s torturom. Svaki grad sa svojom tamnicom imao bi i svojega krvnika, tzv. henkara, koji je izvršavao presude kako protiv ostalih zločina tako i protiv čarobnjaštva. To su bili ljudi uvježbani u mnogim postupcima torture, koji su poznavali rad mnogih sprava i ljudsku anatomiju te se brinuli da mučeni ne gube svijest ili život, već da trpe najveću moguću bol pri ispitivanju. Optužene bi u tamnici čuvao porkulab – ključar, odnosno upravitelj gradske tamnice – osoba koja je čuvala gradsku tamnicu i brinula se za prehranu zatvorenika. Na svakom ispitivanju obvezatno bi bio prisutan i dijak (dyak, diak), odnosno školovana i pismena osoba koja bi najčešće bila zapisničar na procesima – on je finim krasopisom vodio zapis čitavog procesa, s podacima o optužbi, izjavama svjedoka, voditeljima i tijeku procesa, dodatnim podacima (npr. o sudionicima), o tijeku torture te izricanju i izvršenju presuda. Dijak je poznavao latinski jezik (kojim je pisan veći dio dokumenata), ali i hrvatski, kojim je zapisivao izravne navode svjedoka i optuženih kako se u prijevodu ne bi gubilo značenje. Zahvaljujući upravo njegovoj ulozi, i danas imamo tragove s tih procesa. Postojala je i nešto rjeđa funkcija odvjetnika optužene/optuženog, a koja se nazivala procurator (branitelj). Katkad ga ne bi bilo, a katkad je bio prisutan samo formalno i »mlako«. On je očito bio jedna od manje bitnih osoba u procesu, s obzirom na većinski postotak smrtnih presuda te je većinom bio prisutan samo »pro forma«.
Kao i u ostatku Europe, na samom početku ispitivanja prvo bi se provodili pokusi kako je nalagala tradicija. U rano su se srednjovjekovno doba optuženi ili optužena mogli već na samom početku osloboditi ako bi prošli jednostavan pokus vezan uz božansku intervenciju ili znak. Poslije su pokusi postali brutalniji i namješteni pa je oslobađajući rezultat bio gotovo nemoguć; štoviše, samo bi dodavali još više materijala u optuženičin/optuženikov dosje. Najčešći pokusi bili su onaj vagom (vještica mora biti lagana da bi letjela), pokus suzama (ako nije mogla plakati, vještica je), pokus »Očenašem« (ako bi 6–7 puta brzo izmolila molitvu i samo jednom pogriješila, vještica je), pokus s nosom (krvnik bi ženu udario drvenom palicom u nos i po boji krvi ocijenio je li vještica), pokus s hladnom vodom (okrivljenu bi vezali užetom i bacili u rijeku; ako pliva na površini – kriva je, ako potone – nedužna je. To je jedan od starih »Božjih sudova«).
Zatim bi uslijedila potraga za tzv. »vražjim pečatom«, madežom ili bradavicom, koji su nepobitan dokaz ugovora s đavlom. Ako ga je bilo, prvo bi ga boli jer ondje po priči vještica ne osjeća bol. Postojao je trik da su imali iglu na uvlačenje pa ubod stvarno ne bi bolio. Ako bi ga našli, krvnik bi ga izrezao i podastro sudu. Ako pečata ne bi bilo, to je bio znak da ona u potpunosti već pripada vragu.
Potom bi počelo mučenje različitim dovitljivim i strašnim napravama. Bile su različitih oblika i namjena: palčenice, gvozdene pločice s vijcima koji bi se stiskali i lomili palčeve; španjolska čizma, koja se sastojala od dviju željeznih sara podstavljenih čavlićima koje bi se stavljale oko koljena i potkoljenica mučenog, a potom pritiskale vijcima. Dodatno se moglo osim pritezanja i udarati čekićem po njoj. Zatim koloturi, kod čije su uporabe ruke bile vezane u križ iza leđa konopcem, a konopac oko gležnjeva vezan za uže kolotura na stropu. Što se više konopac natezao, to je tijelo bivalo više od poda. Katkad bi se o noge vezivali i teški utezi od kamena ili željeza, a tijelo bi se lagano dizalo u zrak, pa zatim naglo puštalo na pod. Potom su postojale lojtre, duge ljestve prislonjene uza zid. Ruke bi bile vezane za najvišu prečku, a noge bi se vezale užetom za vijak koji bi se namatao i tako izazivao napinjanje u tijelu mučenoga; greben, naprava slična stolcu, prekrivena oštrim trokutastim čavlićima ili daska prekrivena čavlima, na koje bi posjeli ili polegli mučenog ili mučenu; konjić, koji je kao jedan od najtežih oblika torture služio za rastezanje, a rastezalo se različitim utezima; vještičja stolica, koja je zapravo bila velik i čvrst stolac, čitav prekriven oštrim šiljcima: sjedalo, rukohvat, naslon i podnožje. Ženu bi posjeli na nj i čvrsto privezali kožnim remenjem. Jedna od najgorih sprava bio je definitivno španjolski magarac – visoka klupa koja je umjesto sjedala imala trokutastu oštru napravu što svojim gornjim oštrim rubom ulazi u meso i organe međunožja. Od ostalih, tu su se mogli naći i različiti maljevi za lomljenje goljenica, kotač za rastezanje, svijeće za paljenje... Postoje zapisi o mučenjima koja su trajala i po 22 sata bez prestanka.
Bilo je slučajeva i u kojima bi optužena (pogotovo ako bi bila mlada i lijepa) prijavila da joj se vrag ukazao u ćeliji kao gradski kaštelan ili svećenik te ju seksualno iskoristio. Odmah nam je jasno kako je i zašto do toga došlo i tko je iskoristio situaciju. Takav se slučaj primjerice dogodio 1733. za suđenja Margareti Kuljanki iz Gradeca.
Ako bi, u rijetkim slučajevima, sud i oslobodio optuženu, život joj je ionako bio u potpunosti uništen – slomljena duha i tijela, bila bi pod vječnom sumnjom svojih sugrađana. No mnogo češći slučaj bila je osuda na smrt lomačom. U Gradecu se to odvijalo na današnjem početku Tuškanca, koji se tada zvao Središče ili Zvezdišče, a na Kaptolu kraj vrata vanjskoga prednjeg zida (danas ne postoji, na tom je mjestu otprilike fontana s kipom Djevice Marije). Žrtvu bi vezali i obrijali na »nulu« te ju na kolima prevezli do stratišta uz poruge svjetine. Ondje bi joj ili odsjekli glavu pa spalili ili bi ju, pak, spalili živu. Katkad bi joj ukazali čin milosti tako da bi namazali drvo uljem da gori brže ili bi joj pak oko vrata vezali vrećicu baruta koja bi, kad plamen stigne do nje, eksplodirala i ubila ju na mjestu.

Zanimljiviji slučajevi

Kao što je već rečeno, slučajeva je bilo mnogo i iz različitih povoda. Tako slovenski putopisac Valvasor navodi zapis o jednom od žešćih progona u zagrebačkoj okolici, do kojega je 1685. došlo zbog velike suše i nerodice. Ljudi su doslovce podivljali od gladi i siromaštva te pokrenuli histeriju lova na vještice, koje su, naravno, bile krive za tu elementarnu nepogodu. Nasumce linčovane ili spaljene, stradalo je 14 žena, zajedno s mlinarom koji je navodno sjedio na jajima čekajući da se pilići izlegu. Četiri godine poslije (1689) uslijedio je još jedan seljački linč u Križevcima, koji je završio spaljivanjem pet žena.
A zatim je na samom kraju stoljeća, godine 1698, otpočelo razdoblje velikog progona na Gradecu, koji su sljedećih sedam godina vodili gradski istražitelji Đuro Porta, zamjenik bilježnika i Ivan Khayll, gradski kapetan. Oni su vodili svako ispitivanje prije suđenja i svojim metodama ispitivanja i mučenja izmamljivali najfantastičnija priznanja. Ukupno je bilo četrdesetak slučajeva pod njihovim istražiteljstvom, a uz njih je uključeno još više od 200 mogućih osumnjičenika. Ni jedan nije završio oslobođenjem od optužbe. Većini su presude bile spaljivanje na lomači, a za ostatak – budući da nemamo pouzdani podatak – to se isto pretpostavlja. Njihov rad trajao je do 1704.
Potom se u sljedećim dvama desetljećima procesi dosta vode u Varaždinu i Varaždinskoj županiji te u Kerestincu. Jedan je od većih procesa onaj već spomenutoj Margareti Kuljanki iz Gradeca, koja je na mukama odala još 32 imena što su zatim također procesuirana u poznatom procesu u Turopolju te je – uz nju samu – još 28 osoba bilo spaljeno, a samo su dvije oslobođene. Iz toga se velikoga turopoljskoga procesa može vidjeti koliko su istražitelji bili temeljiti, pa proizlazi kako je ta skupina vještica bila podijeljena u unutarnju hijerarhiju sa svojom vojvotkinjom, generalicom, obrštaricom (pukovnicom), kapetanicom, a čak se navodi i da su imale svojega zastavnika, koji je bio vrag i zvao se Matić.
U godinama 1740. i 1741. i trinaest je Križevčanki osuđeno. Od toga ih je jedanaest spaljeno. Posebnost tih slučajeva je ta što su dvije od njih imale maloljetne kćeri, od pet i sedam godina – njima su razrezane žile jer su smatrane vješticama poput svojih majki.
U sljedećim godinama opet ima dosta slučajeva na Gradecu i Kaptolu, a jedan od zanimljivijih je onaj protiv Bare Cindekovice iz 1743, koji je dobar primjer za optužbu zbog poslovne konkurencije. Bara je, naime, bila optužena da čarolijom postiže veći prodajni uspjeh od svoje konkurencije. Ipak, konačna sudbina ostala joj je nezabilježena te se pretpostavlja da je mogla biti i oslobođena. Njezin slučaj iskoristila je u svojoj prozi i slavna Marija Jurić Zagorka.
Takva je situacija s progonima potrajala sve do sredine 18. stoljeća i do vladavine carice Marije Terezije. Često se susreće mišljenje kako je ona dokinula progone. Nije – dapače, osobno je vjerovala u magiju i čarobnjaštvo! Ipak, u presedanskom slučaju Magdalene Logomer zvane Herucina iz Križevaca tu je ženu 1758. oslobodila optužbi zapovjedivši da ju dopreme u Beč pred njezin liječnički konzilij, koji se, dakako, uvjerio da nije vještica i da se ne pretvara u muhu kao što je bila optužena. Nadalje je zapovjedila da se svaka daljnja optužba mora provesti pred njezinim carskim sudom. To je bilo dovoljno da hrvatski sudovi odustanu od progona jer bi trošili vrijeme i novac na komunikaciju i transport do Beča, pri čemu bi optužene vrlo vjerojatno naposljetku bile oslobođene. Tako je ta praksa, službeno pred zakonom, prestala, iako je zasigurno još neko vrijeme bilo seoskih linčeva i lomača na svoju ruku – o kojima nema zapisa – sve dok na razmeđu s devetnaestim stoljećem toga fenomena nije nestalo u potpunosti.
Kako to da su najveći progoni bili u sjevernoj Hrvatskoj? Jednostavno, Hrvatska je tada bila rascjepkana. Dalmacija i dio Istre pripadale su Veneciji (sjeverni dio Istre pripadao je Habsburgovcima) koja je imala svoju inkviziciju, neovisnu o Rimu i vrlo blagu prema čaranjima i praznovjerju te se moglo iskupiti pokorom i molitvom. Dubrovačka Republika bila je odveć prosvijećena da bi se uopće bavila takvim pitanjima – njezini se inkvizitorski sudovi, kao i sud u Zadru više bave tiskanim herezama ili sprječavanjem protestantske i ostale literature, dok ih manje zanimaju narodna vračanja. Turska je Hrvatska, pak, potpadala pod šerijatsko pravo Osmanskog Carstva, koje pripada drugačijem kulturnom krugu pa ne poznaje takvih progona. Samo je teritorij pod habsburškim i ugarskim zakonima, na sjeveru Hrvatske i u dijelu Istre, dijelio isto zakonodavstvo sa svojim seniorskim državama, koje su također imale svoje vlastite progone i procese protiv čarobnjaka, vještica i heretika.
Danas, u novom mileniju, ponovno se javlja zani-ma-nje za taj iznimno važan dio kulturne povijesti Hr-vatske, koji su tijekom zadnjih stotinu i pedeset godina proučavali tek malobrojni. No, bitno je da se te žrtve nikada ne zaborave, ako ništa drugo, onda kao opomenu koliko ljudi mogu biti – pa i oni koji su bili naši najbliži preci, odvojeni od nas tek nekoliko generacija – okrutni i surovi u svojem neznanju, nečasnim ënamjerama ili pogrešnim interpretacijama religijskih dogmi.