Priroda otkrivena u čovjeku

Pojam prirode i pojam čovjeka oduvijek su bili međusobno povezani i zaokupljali pažnju ljudi svih civilizacija i kultura.

Danas je ta pažnja sve više usmjerena ka egzistencijalnoj potrebi i brizi čitavog svijeta.

Uočili smo da u odnosu čovjeka i prirode nešto ne valja.

Poticanjem tzv. “ekološke” svijesti nastoje se umanjiti negativne posljedice industrijske civilizacije i upozoriti čovjeka da njegova egzistencija ipak ovisi o njegovom ponašanju.

Ovakvo upozorenje i konstatacija moderne znanosti otvara na nove horizonte razmišljanja, a čovjeka i prirodu stavlja u novi kvalitativni odnos.

Nakon propasti Rimskog carstva gube se antičke civilizacijske vrijednosti. U srednjem vijeku čak su i neki vladari bili neobrazovani. Karlo Veliki npr, bio je nepismen. Znanje se sužava na nivo crkvenih dogmi. Renesansa utire put prosvjećenosti krvlju mnogih “heretika”.

U XIX. st., kao reakcija na preusku crkvenu dogmatsku ideologiju, nastaje druga krajnost. Stvaraju se temelji današnje službene znanosti.

Rađa se materijalistički pozitivizam koji je opozicija crkvenim dogmama.

Imaginacija i devocija gube vezu s realnim, a tjelesna osjetila postaju isključivi kriteriji istinitosti.

Preko noći nastaju pozitivističke hipoteze koje “napokon” daju osnovni sud o svemu.

Evolucija čovjeka se određuje njegovim tehnološkim napretkom.

Povijest se bilježi tražeći prvi kotač, zdanje od opeka i prve primitivne naprave, iako ni danas ne znamo kako su izgrađena mnoga impozantna djela iščezlih civilizacija.

Još uvijek učimo iz znanstvenih udžbenika po kojima čovječanstvo objektivno razmišlja od prije nekoliko stoljeća.

Razvojem prirodnih i društvenih znanosti i filozofija gubi svoju praktičnu ulogu za čovjeka i prestaje biti ljubav prema mudrosti.

Čovjek se okreće novoj ljubavi – egocentrizmu svog uma pod krinkom materijalističke objektivnosti.

Slika evolucije čovjeka utemeljuje se na učenju o fizički zaposlenom majmunu koji napušta stablo i u pedesetak tisuća godina ovladava planetom Zemljom. Kasnije se to vrijeme produžava na milijun i više godina.

Kao što se to pokazalo ne jednom u povijesti, čovjek zaboravlja da je njegov evolucijski kontinuitet ozbiljniji i smisleniji nego što su ideje o vladanju nad fizičkim silama prirode, popravljanju promašaja prirode i postavljanju vlastite, trenutne slike, sebe i svijeta na nivo jedine postojeće objektivnosti.

Ukratko, za razliku od srednjovjekovnog geocentričnog viđenja, zavladalo je egocentrično viđenje stvarnosti.

Način života se od početka XX. stoljeća pa do danas promijenio više nego u prijašnjih tisuću, a negdje čak i nekoliko tisuća godina.

Što nas čeka u ovom stoljeću?

Da li će napredak nastaviti ići ovakvim ubrzanjem?

Možda odgovor možemo naslutiti već sada. Pogledajmo što nam o tome može kazati današnja znanost. Temeljna egzaktna znanost, fizika, predstavlja okosnicu materijalističko-pozitivističkog viđenja stvarnosti.

Kakva su njena najnovija otkrića?

U materiji, otkrivena je nematerijalna priroda atoma. Subatomske čestice su danas sve više apstraktni pojmovi čije se postojanje mjeri postotkom vjerojatnosti.

Mnogi fizičari se priklanjaju orijentalnoj filozofiji i u svetim knjigama Istoka nalaze inspiraciju za svoja daljnja istraživanja.

Najnovije teorije o postanku naginju filozofskim doktrinama starih civilizacija.

Genetičari svojim ulaskom u “zabranjenu zonu” crtaju genske karte, otkrivajući komadić po komadić genskog zapisa, poput prvih geografa koji su mislili daje Zemlja ravna ploča.

U novijim istraživanjima sve više su suočeni sa pitanjem opravdanosti svoje smionosti. Dilema oko genetskih intervencija aktualizira problematiku etičke prirode.

Liječnici nisu u mogućnosti odrediti granicu smrti, te “čovjeka-biljku” održavaju u stanju vegetiranja uz pomoć strojeva. U takvim slučajevima, o tome da li “ubiti” ili održati na “životu”, obično odlučuje pravosudni organ.

Kemija pronalazi umjetne spojeve i tvari koje narušavaju čovjekovo zdravlje i ravnotežu prirode.

Sve više se zagađuje planeta dostignućima znanosti koje izmiču kontroli i skupo plaćamo blagodati koje nam je ta ista znanost donijela.

Da ne nabrajamo mnoge druge primjere, recimo da je znanost započela otkrivati svoj najveći pronalazak: pitanje opravdanosti linearnog napredovanja. Postavila je pitanje vlastite kvalitativne promjene i to u njenim temeljnim postavkama. Nagrizen je jednostrani egocentrični empirijski pristup i samodovoljnost materijalne stvarnosti.

Do nedavno se slavodobitno izjavljivalo da je kemija pametna kćerka svoje lude majke alkemije.

Danas sve veći broj znanstvenika vidi ekologiju kao pametnu kćerku svoje lude majke – istrošenog materijalističkog pozitivizma.

ŠTO JE EKOLOGIJA?

Šira javnost naziv “ekologija” popularno upotrebljava za zaštitu prirode u užem smislu, tj. zaštitu čovjekova okoliša.

Manje je poznato da je ekologija moderna interdisciplinarna znanost.

U prošlom stoljeću njemački biolog E. Hoeckel prvi je upotrijebio izraz “ekologija” za znanost koja se bavi proučavanjem odnosa između živih bića i okoliša.

Korijen tog pojma su grčke riječi oikos (dom, stanište) i logos (znanje, učenje). Možemo pojednostavljeno reći da je ekologija znanost o održavanju živog svijeta u cjelini.

U jednom udžbeniku biologije za drugi razred srednjih škola (poglavlje ekologija) piše: “U prirodi su sve pojave međusobno povezane. Iste temeljne ekološke zakonitosti ostvaruju se u vrlo različitim oblicima živih bića, u njegovim različitim zajednicama i u različitim staništima, biotopima.”

Održavanje živih bića u prirodi temelji se na odnosima živih bića i prirode. To, naravno, vrijedi i za čovjeka.

U daljnjem tekstu udžbenika nalazimo definiciju novog znanstvenog pojma na primjeru jednog jezera:

“Takvim uzajamnim odnosima jezerska biocenoza i jezersko stanište uvjetuju do te mjere da zajedno čine cijelo sustav u kojem su sva zbivanja – fizička, kemijska i biološka – povezana u jedinstvenom procesu kruženja tvari i proticanja energije. To je cjelovitost biotopa i biocenoze, EKOSISTEM, ovom slučaju jezerski ekosistem.”

Pojmom ekosistem ekologija znanstveno poništila strogu podjelu živu i neživu prirodu i na biološkom planu inicirala ideju o jedinstvu živih sustava u prirodi.

Na idućoj stranici istog udžbenika kaže se: “Biotički sustav biosfere uključuje se u stupnjevitu organizaciju čitave prirode. Takva organizacija prirode polazi od elementarnih čestica materije preko atoma, molekula (kao spojeva atoma), stanica (kao živih kompleksa molekula), populacija, biocenoza preko ekosistema i biosfere, sve do sustava nebeskih tijela i čitavog svemira.”

Pojam života i njegov opseg, koji je do sada bio ograničen na tzv. živu tvar – protoplazmu, proširuje se na čitav univerzum.

U novoj viziji postojanja ekološki zakoni ujedinjuju sve što smo razumijevali kao živo i neživo u jedinstvenu cjelinu, od mikro do makro svemira.

U jednoj bari (ekosistemu), život je produkt međusobne ovisnosti njihovih komponenti, “živih” i “neživih”, po istim principima i zakonima po kojima funkcionira organizam čovjeka.

Sve individue i mnogobrojni živi sustavi povezani su u lanac hijerarhijske organizacije unutar prirode.

Svaka individua je samostalna jedinica života, a ujedno sastavna i funkcionalna jedinica organizacijske cjeline kojoj pripada.

Pojam života više ne možemo znanstveno definirati samo fenomenima, nego i principima, zakonima koji su zajednički za čitavu prirodu čiji smo i mi dio.

ODNOS ČOVJEKA I PRIRODE

Čovjek je socijalno biće sa sposobnošću svjesne kreativnosti.

Koliko je on na ne-fizičkom planu ovisan o prirodi?

O tome nam ekologija direktno ne govori, ali moderna dostignuća društvenih znanosti ostvarena u nekoliko zadnjih desetljeća, otkrivaju nužnost dublje čovjekove veze sa zakonima prirode.

Uvažavajući povijest kao učiteljicu života, moderni znanstvenici utemeljili su novo, “ekološko” viđenje čovjeka na socijalnom planu. Uočene su određene zakonitosti tijekom povijesti ljudskog roda u općekulturnom izražavanju.

Danas znamo da dostignuća velikih civilizacija prošlosti nisu bila infantilna i primitivna onako kako se to donedavno mislilo.

Štoviše, oslobodili smo se isključivosti u prosuđivanju povijesti po principu krojenja istine prema svom trenutnom viđenju.

Osoba koja je udaljena od nas nekoliko stotina metara ne mora nužno biti manja od nas (jer je naše oči takvom vide).

Jednako tako, ni događaji na kronološkoj ljestvici povijesti nisu nužno kvalitativno određeni na ranije manje kulturno i kasnije kulturnije čovječanstvo.

Npr. antički Grk ili Rimljanin u pravilu je bio daleko obrazovaniji i kulturniji od srednjovjekovnog stanovnika Grčke i Italije.

Razvoj čovječanstva ne teče linearno, nego se njegov kontinuitet odvija u okviru manjih i većih vremenskih ciklusa.

Utvrđena je pravilnost, odnosno zakonitost povijesnog tijeka potaknuta prirodnim uvjetima.

Svaka civilizacija ostvaruje se po prirodnim fazama analognim životnom tijeku svakog pojedinog čovjeka. To su nastanak (rođenje), ekspanzija (rast i razvoj), kulminacija (zrelo doba), dekadencija (starost) i propadanje (smrt).

Ako je forma povijesti civilizacija, onda je kultura njen sadržaj.

O tome prof. J. A. Livraga kaže: “Kultura je privilegirano sredstvo uz čiju se pomoć može izgraditi istinski sustav nutarnjih vrijednosti i kao takva može biti realna forma preživljavanja čovjeka sutrašnjice.

 Kao stvaralac jedne hijerarhije vrijednosti, kultura omogućuje razlikovanje bitnog od nebitnog, primarnog od sekundarnog, dubokog od beznačajnog.

Ona oslobađa čovjeka stereotipa i obogaćuje njegov sustav referenci i analogija. To je domena u kojoj se odvija stvaralačka i duhovna aktivnost čovjeka, jer omogućuje paralelno buđenje njegovih skrivenih nutarnjih potencijala i razumijevanje mnogostrukih i složenih aspekata stvarnosti.

Usvojiti jednu kulturu znači dobiti mogućnost izbora, širenja vlastitih misaonih horizonata, afirmaciju vlastitih stavova, biti sličan samom sebi.

Kultura se ne može reducirati na sumu intelektualnih klišeja: ona je prije svega način na koji se obuhvaća i živi život.”

Pojam kultura dolazi od riječi kult (lat. cultus – štovati, častiti) i u svom najširem smislu odnosi se na sve što je stvorio čovjek, za razliku od prirodnih pojava.

Od najstarijih vremena čovjek je upravo štujući prirodu stvarao svoju kulturu.

Bilo da je to radio kroz prizmu šamanizma ili kompleksnih religija starog svijeta s brojnim zoomorfnim i antropomorfnim božanstvima, uvijek se veličala cjelovitost prirode, pogotovo njen uzrok, zakon i snage koje je održavaju u različitim oblicima i nivoima manifestacije.

Ako usporedimo kulture pojedinih civilizacija možemo doći do nekih zaključaka. Kada su pojam čovjeka i pojam prirode bili bliski, ili kada su se čak poistovjećivali u određenom kontekstu, civilizacija je u tom razdoblju imala visoku kulturu.

Za sve velike civilizacije prošlosti čovjek je mikrokozmos za razliku od makrokozmosa čiji je on sastavni i funkcionalni dio.

Ako čitav univerzum predočimo krugom, čovjek je isječak tog kruga, komadić neba, jedan dio čitave prirode sa svim njenim komponentama, fizičkim, psihičkim i duhovnim.

Naša današnja civilizacija još uvijek predstavlja izraziti primjer “kulta materije”, a zanemaruje duhovne vrijednosti.

Brojne informacije kojima raspolažemo, poznavanje povijesti i neposredno iskustvo, zahtijevaju nove kvalitativne okvire koji su potrebni suvremenom čovjeku.

Da li materijalistička ideologija, dehumanizirana znanost, dogmatske religije i fanatizam sekti mogu zadovoljiti egzistencijalne potrebe čovjeka na fizičkom, psihičkom i duhovnom planu?

Važeći kriteriji nedavne prošlosti mijenjaju se sada poput mode koja je zastarjela. Oni ne mogu biti naš oslonac.

Stara izreka kaže: “Bogovi prošlosti postaju demoni sadašnjosti.” Grčki bog vremena Kronos, u jednoj ruci ima kosu kojom kosi sve što ostaje iza njega, a u drugoj fenjer kojim osvjetljava put ispred sebe.

Novi kriteriji stvarnosti koji su bazirani na cjelovitosti živih sustava i jedinstvu života u univerzumu otkrivaju zaboravljene potencijale čovjekove prirode i misterij njegovog postojanja.

Uloga glazbala u sastavu orkestra nije struganje, puhanje, trzanje i udaranje – već stvaranje glazbe.

Koja je onda uloga čovjeka u kompleksnom živom orkestru prirode?

http://nova-akropola.hr