Predviđanje

Od samog početka ljudskog kulturnog razvoja ljudi su pokazivali zanimanje za svoju budućnost i željeli doznati kakva će ta budućnost biti. Naime, vrlo davno čovjek je spoznao da nije apsolutno bespomoćan u ondosu na svoju budućnost.

Ipak, nekim svojim svjesnim aktivnostima može utjecati na ono što će se dogoditi, ali preduvjet toga jest spoznavanje uvjeta koji imaju utjecaja na buduće događaje te priprema za te iste.

«Poznavajući svoju prošlost

možemo bolje razumjeti sadašnjost

te predvidjeti budućnost»

Ovaj je citat potvrda da budući događaji nisu puka slučajnost, već da postoji određena zakonitost sa događajima iz sadašnjosti i prošlosti. U ono vrijeme što god se nije moglo objasniti poznatim prirodnim pojavama, jednostavno se pripisivalo višim silama.

To je razlog zašto je u gotovo svim kulturama došlo do pojave vračeva i proroka u cilju predviđanja budućnosti.

RAZVOJ PROGNOZIRANJA

Od samog svog početka proricanje se razvijalo u dva smjera: u smjeru predviđanja prirodnih pojava koje su od životne važnosti i u smjeru predviđanja društvenih događaja.

Prema ovome prvom uočeno je da je izmjena godišnjih doba periodična te da je u vezi s položajem određenih nebeskih tijela. npr sunce porastom dužine sjene najavljuje dolazak jeseni i zime. Ta su predviđanja uglavnom bila astronomske i metereološke prirode. Tako je u starom Egiptu bilo od životne važnosti za čitav narod predviđanje poplava rijeke Nila. Ponavljanje poplava moglo se dovesti u vezu sa položajem određenih nebeskih tijela.

Drugi smjer predviđanja odnosi se na društvene promjene kao što su: napad neprijatelja, zavjere, ubojstva, bolest glad i sl. Proroci koji su predviđali određene društvene pojave uživali su veliki ugled među svojim narodom, te su imali snažan utjecaj na sudbinu tih naroda.

Ključnu ulogu njihovog predviđanja igralo je posebno duševno stanje u koje su zapadali, navodno pod utjecajem viših sila. Dužnost svećenika i proroka bila je zapaziti znak upozorenja, a zatim ga i pravilno protumačiti.

Najpoznatije proročište staroga vijeka bilo je Delphi na Parnasu u Grčkoj. U hramu boga Apolona, proročica Pitija izricala je svoja proročanstva. U unutrašnjosti hrama, iz pukotine u stijeni izbijale su hladne omamljujuće pare. Iznad otvora sjedila je Pitija i omamljena parama nesuvislo i dvosmisleno odgovarala na upite. Smatra se da je proročište djelovalo više od tisuću godina.

Temelj svakog prognoziranja jest uočavanje zakonitosti koje povezuju vremenski odvojene ali i sadržajno različite pojave i na osnovi tih zakonitosti predvidjeti kretanja budućih događaja. Iako je prognoziranje dugi niz godina bila puka izmišljotina vračeva, ipak se prve ozbiljne privredne prognoze uočavaju početkom 20.st. Predviđanje zaliha i potreba bilo je nužno zbog razvitka industrije i trgovine. Količine robe sve su veće, a dobra prognoziranja opsega prodaje rezultirala su manjim količinama robe na zalihama i manjim gubitcima.

U skladu sa navedenim dolazi do pojave prvih matematičko-statističkih postupaka i modela. Modeli su največim dijelom analitički kojima se mogu izraziti određene kvantitativne promjene. Razvoj tehnike i proizvodnje u 20. st. zbog velike količine proizvoda i njihove složenosti sve je više produživao vrijeme potrebno za pripremu proizvodnje, a sami proizvodni proces postajao je sve kraći.

Sve su to razlozi zbog kojih je prognoziranje sve više dobivalo na važnosti. Bilo je nužno donijeti odluku o novim ulaganjima, sredstvima, sve u svrhu smanjenja mogućih promašaja. Od velike je važnosti postajalo predviđanje izgleda za uspjeh potencijalnih budućih proizvoda.

S vremenom je došlo do stvaranja i razvoja prognostičkih metoda koje su sada omogučavale i predviđanje kvalitativnih promjena. Naravno, te su metode svoju prvu primjenu našle u privredi SAD-a, VB i Francuske.

VRSTE PROGNOZA

Prognoziranje definiramo kao predviđanje budućih događaja koje se zasniva na objektivnim i provjerenim činjenicama uz pomoć provjerenih znanstvenih metoda. Kako bi napravili razliku između prognoziranja i vračanja, definirajmo vračanje.

Vračanje je predviđanje budućnosti bez znanstvene podloge temeljno na nadahnuću ili nekim višim silama. Ono je također i predviđanje, ali na osnovi nedokazane hipoteze.

Dva osnovna tipa prognoze:

1. uvjetne: prognoze koje kažu da će se nešto dogoditi pod uvjetom ako se prethodno dogodi neki drugi događaj (ako A, onda B).
2. bezuvjetne: daju procjenu vjerojatnosti nekog određenog događaja u budućnosti. (Vjerojatno je da će 10% studenata kroz 15 tjedana torture položiti ovaj kolegij).

Druga podjela prognoza je na:

1. kvantitativne ili količinske: odnose se na događaje čija se veličina može brojčano izraziti. Večinom su to matematičko statističke metode. (2003. proizveli smo 6 000 kom proizvoda X, a 2004. istog proizvoda smo proizveli 7 500 kom pa zaključujemo da je godišnji porast 1 500 kom, pa su prognoze da sličan porast možemo očekivati i 2005. god.)
2. Kvalitativne ili događajne: predviđaju pojavu nekog događaja u budućnosti, te daju određenu procjenu vjerojatnosti događaja.

Prognoze možemo djeliti i prema vremenu prognoziranja, pa u skladu s tim razlikujemo: kratkoročne, srednjoročne i dugoročne.

Kratkoročne se odnose na period od godine dana unaprijed, a služe za orijentacju prilikom donošenja i korigiranja tekućeg osnovnog planiranja.

Srednjoročne prognoze odnose se na vremenski intereval do 5 godina, a služe kao orijentacija kod industrijskih istraživanja i planiranja investicija.

Dugoročne prognoze vremenski obuhvaćaju period od 5 do 10 godina, a služe za orijentaciju u pogledu uklapanja i usklađivanja razvoja organizacije sa razvojem privrede područja, regije, republike.

Poznata je i podjela prognoza prema sovjetskom učenjaku D.M. Dobrov-u koji ih dijeli na tri vremenska horizonta:

1. prvi horizont obuhvaća vremenski interval od 15 do 20 godina unaprijed. Taj je raspon tolliki zato što se u njemu udvostručuje broj znanstvenih radova, broj proizvodnih sredstava, period obnove znanstvenog kadra, a ujedno predstavlja i zakonsku zaštitu patenata.
2. drugi horizont obuhvaća vremenski interval od 15 – 20 do 40 – 45 godina. U tom periodu broj dominirajućih prirodnih i tehničkih koncepcija, kao i broj stanovnika, se udvostručuje.
3. treći horizont čini vremenski interval od 50 do100 godina. Tako dugi vremenski period daje samo neku određenu orijentaciju i prikaz mogućnosti razvoja pojedinih znanstvenih disciplina.

Postoji također i podjela prognoza prema H.D. Haustein-u. Taj autor vremenski interval prognoza povezuje s vremenskim intrevalom planiranja. Prema tome razlikujemo:

1. prognoze koje omogućuju planiranje kapaciteta, manjih investicija i neposrednih istraživačkih i razvojnih zadataka (2 do 3 godine).
2. perspektivno planiranje: otvaranje novih proizvodnji, dugoročni istraživački rad i sl. (5 do 7 godina)
3. opće perpektive odnosno privredne i granske prognoze razvoja, te perspektiva dugoročnog razvoja tržišta (10 do 20 godina)
4. dugoročne kompleksne prognoze razvoja strukture narodne privrede (15 do 30 godina)
5. dugoročne parcijalne prognoze kao što su energetika, broj stanovništva i sl. (30 do 40 godina)

Autor E. Gidai određuje vremenski interval prognoza prema predmetu prognoziranja.

1. cijena: 2 do 3 godine,
2. tržište: 3 do 4 godine,
3. troškovi: 5 do 6 godina,
4. investicije: 6 do 7 godina,
5. kapacitet: 7 do 8 godina,
6. tehnički razvoj: 8 do 10 godina,
7. istraživanje: 10 do 15 godina,
8. potrošnja i potrebe: 15 do 20 godina.

Svaki duži vremenski period od 20 – 25 godina trebao bi ulaziti u područje futurologije. Zadatak futurologije bi bio istraživanje budućnosti i mogućih pravaca razvoja čovječanstva.

Postoji još jedan pojam, a to je prognostika. Ona se naime od futurologije razlikuje po vremenu i po predmetu predviđanja, a najčešće proučava vremensko razdoblje do 15 godina. Prognostika proučava samo neke događaje koji su predmet njenog interesa, a futurologija promatra događaja koji su od interesa za cjelokupno čovječanstvo.

Ipak prognostička djelatnost bi trebala biti sastavna komponenta svake radne organizacije, znansvenih ustanova i privrednih organa, a futurologija bi trebala biti predmetom proučavanja samo pojedinih instituta.

Prognoziranje i prognoze mogu biti pojedinačne i kontinuirane. Pojedinačne su one koje su vezane za samo jedan problem, odnosno jedan poseban zadatak, a kontinuirane prognoze se odnose na probleme koji se stalno ponavljaju.

Znanstvenoistraživačke prognoze se također mogu dijeliti. Podjela je prema autoru G.M. Dobrov-u i to na: istraživačke, programske i organizacijske prognoze.

Istraživačke trebaju ukazati na nove mogućnosti i perspektive za usmjeravanje znanstvenih i tehničkih istraživačkih radova. Najvažniji im je zadatak procjena mogućih rezultata budućih istraživanja.

Programske bi trebale obuhvatiti sve uvjete i potrebna sredstva za ostvarenje odgovarajućih praktičnih i istraživačkih ciljeva na osnovu kojih bi se kasnije planiralo vrijeme, oprema i sredstva za istraživačke radove.

 

http://www.futurologija.com/2009/12/14/predvidanje/