Unutarnje vrjednovanje temelji se na holističkom pristupu praćenja i poticanja individualnog razvoja svakog učenika, a škola je dužna osigurati sustavno poučavanje učenika, poticanje i unaprjeđivanje njihova razvoja u skladu s njihovim sposobnostima i sklonostima. Pritom se očekuje pozitivna orijentacija na učenikovu osobnost i postignuća. To znači da se nastoji uočiti i poticati ono u čemu učenik ima šanse uspjeti, a izbjegavati stavljanje u prvi plan aktivnosti za koje je jasno da učenik nema šanse postići neki zadovoljavajući uspjeh. Ovo osobito vrijedi za osnovno i obvezno školvanje koje treba temeljiti na pedagogiji uspjeha za sve i didaktičkom ugovoru kao sredstvu za ostvarivanje takva pedagogškog polazišta.

Godišnji plan provedbe vanjskog vrjednovanja školskih ustanova, na prijedlog Vijeća za nacionalni kurikulum donosi ministar, a provodi ga Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja. Škole su obvezne koristiti rezultate nacionalnih ispita i sve druge pokazatelje uspješnosti odgoja i obrazovanja za analizu i samovrjednovanje radi trajnog unapređivanja kvalitete rada škole.

Školsko ocjenjivanje treba sadržavati kvalitativnu i kvantitativnu procjenu znanja i zalaganja, prosudbu vrijednosti učenikova usmenog i pisanog odgovora, procjenu sposobnosti i mogućnosti učenika za ulaganje napora, procjenu koristi li učenik svoje potencijale i procjenu aktivnosti učenika na satu. Posebno se u vrjednovanju treba posvetiti pozornost u praćenju razvoja motoričkih spososbnosti kao i sazrijevanju u afektivnom području. Na to nas upućuju i kompetencije i ishodi učenja koji su u nastavnim kurikulumima ili međukurikularnim temama, ugrađeni u nove nastavne programe (odgoj za nenasilje, mir, toleranciju, suradnju, ekološki odgoj, odgoj za humane odnose među spolovima, odgoj za ljudska prava, odgoj za poduzetništvo, odgoj za promjene, građanski odgoj, religijski/vjerski odgoj itd.).

Vrjednovanje znanja ima svrhu potpomaganja procesa učenja. Formativnim ispitivanjem valja osigurati dodatnu motivaciju za učenje i odrediti kakvoću i količinu znanja, nadzirati napredovanje učenika, završno ocijeniti znanje i vrjednovati učinkovitost samog procesa i strategije učenja.
Vrjednovanje se jednako odnosi na proces učenja kao i na njegove rezultate. Vrjednovanje učenikovih aktivnosti i rezultata treba biti u funkciji osposobljavanja za samovrjednovanje radi razvijanja svijesti o vlastitim znanjima i stečenim kompetencijama te o važnosti cjeloživotnog učenja. Istodobno vrjednovanje učenikovih aktivnosti i rezultata treba pridonijeti stjecanju pozitivne slike o sebi te poticati učenike na planiranje svoga rada i samostalno donošenje odluka, što se postiže upućivanjem učenika na analizu svojeg učenja i učenja drugih radi stjecanja kompetencija vjrednovanja.
Da
bi razvili vještine samoocjenjivanja/samovrjednovanja, učenici moraju biti vođeni u provjeravanju procesa učenja i prilikom ocjenjivanja svojih vještina u učenju i radu. To nalaže stalno povratno informiranje učenika o radu. Učenici moraju biti vođeni i motivirani kako bi ocjenjivali svoje učenje i uspjeh na različite načine i tako razvijali sposobnosti za samoocjenjivanje.

Praćenje i ocjenjivanje razlikovat će se u skladu sa shvaćanjem funkcije ocjene u odnosu na razvoj učenika. Razlikovanje razvojnih posebnosti u obrazovnim ciklusima zahtijeva i razlike u funkciji ocjene. Tako će u prvom odgojno-obrazovnom ciklusu (I., II., III. i IV. razred) značajno mjesto zauzimati opisno ocjenjivanje jer je učenicima te dobi lakše shvatiti opisivanje njegove uspješnosti ili neuspješnosti, a teže razumjeti apstrakciju brojčane ocjene. U drugom odgojno-obrazovnom ciklusu (V. i VI. razred), a kasnije i u trećem (VII. i VIII. razred) i četvrtom (prva dva razreda srednje škole) bit će sve naglašenije brojčano ocjenjivanje, premda će verbalno ocjenjivanje, kao svojevrsno tumačenje ocjene, i dalje imati važnost u razumijevanju ocjene, odnosno, vrjednovanju učenika.
Ocjenjivanje se mora temeljiti na učenikovu razvoju i procesu učenja te na početnim točkama i ciljevima. Prilikom ocjenjivanja znanja mora postojati tolerancija za prepreke u učenju nastale zbog učenikove onesposobljenosti (razvojne teškoće) ili poremećaja.

Ocjenjivanje također obuhvaća odgovornost i kooperativnost. Ocjenjivanje ponašanja usmjereno je procjenjivanju učenikova odnosa prema drugim osobama, prema okolišu i prema njegovu pridržavanju pravila.
Kontinuirano ocjenjivanje aktivira učenika i pridonosi razvoju radnih navika. Javnošću ocjene učenik ostvaruje svoja prava i razvija sposobnost samoocjenjivanja, a uspjeh pojedinca postaje interes razreda.

Postignuća se mjere i vanjskim vrjednovanjem (nezavisnim ocjenjivanjem), a sveukupna kvaliteta školskih postignuća nacionalnim testovima, čime se dobiva uvid u napredak škole i napredak učenika u učenju.
Područje vrjednovanja ne odnosi se jedino na nastavu, nego obuhvaća ustrojstvo škole, kvalifikaciju djelatnika, školsko ozračje i slično. Ono može biti usmjereno prema učeniku (znanje, praktične, intelektualne i socijalne vještine) ili prema učitelju/nastavniku (stručne i nastavne kompetencije, stilovi rada, prihvaćenost od učenika, prihvaćenost od roditelja...).
Učitelj/nastavnik u vrjednovanju učenikova rada osmišljava kriterij i strategiju ocjenjivanja, u procjenjivanje uključuje učenike ako je to moguće te učenicima objašnjava kriterije ocjenjivanja. To podrazumijeva i vrjednovanje napretka i ocjenjivanje rada u suradničkim grupama kao i rezultata suradničkog učenja. Kao protutežu tradicionalnim ispitima treba primjenjivati autentične tehnike procjene (različite liste vještina, upitnici, prezentacije radova). Grupno vrjednovanje primjereno je nakon rada na dugotrajnijim istraživanjima ili projektima u grupi.

Učenike s posebnim potrebama vrjednuje se u procesu praćenja koje se odnosi na utvrđivanje objektivnog psihofizičkog stanja (s težištem na sposobnosti i mogućnosti), na uočavanje mogućnosti za razvoj kompenzatorskih vještina i sposobnosti u dijelu funkcija koje su potpuno ili djelomično izgubljene i na utvrđivanje teškoća i problema koji su stalni. To nadalje znači, da se valja orijentirati na spoznavanje i utvrđivanje sposobnosti i mogućnosti za učenje, usvajanje, svladavanje i stjecanje novih znanja, vještina i njihove primjenjivosti u svagdašnjem životu (razina intelektualnog razvoja, glasovno-govorni razvoj i komuniciranje, kvaliteta pažnje i koncentracije, motivacija, volja, interesi, sklonosti, želje, širi aspekti socio-emocionalnog razvitka).

Vrjednovanje treba koristiti za intenziviranje suradnje obitelji i škole, jer se različite vrste izbora i stalnih promjena u učenikovu okruženju odnose i na obiteljski život, pa se i čitava obitelj treba uključiti u analiziranje djetetovih aktivnosti i postignuća.
Za izbor i definiranje dokimološkog modela za praćenje i ocjenjivanje u osnovnoj i srednjoj školi važno je uvažavati i temeljna polazišta nacionalnog kurikuluma: shvaćanje znanja kao vrijednosti, osposobljavanje djece i mladih da budu osjetljivi za druge, za

obitelj, za slabe i ugrožene, za svoju okolinu i za životno okružje, zatim izgradnji osobnoga i kulturnoga identiteta te osvještavanje svih vidova odgovornosti. U izboru dokimoloških rješenja za praćenje i ocjenjivanje procesa i rezultata uvažavat će se i priroda ciljeva, aktivnosti i rezultata pojedinih odgojno-obrazovnih područja.
Predmetom praćenja i ocjenjivanja bit će i međupredmetne (kroskurikulumske) teme kao što su poduzetništvo, učiti kako učiti, osobni i socijalni razvoj, primjena informacijsko-komunikacijske tehnologije, zatim zaštita okoline, sigurnost i zdravlje te odgoj i obrazovanje za građanstvo.

Škole koje djeluju na pozicijama poznatih alternativnih pedagogija ili su osnovane kao nove alternativne i autonomne škole, mogu razvijati i posebnosti u pristupu praćenja i ocjenjivanja učenika koje nisu u suprotnosti s osnovnim ciljevima i načelima nacionalnog kurikuluma.
Važna varijabla praćenja i ocjenjivaja je i osposobljenost i motiviranost učenika za cjeloživotno učenje.