U Istri i Dalmaciji u posljednje se vrijeme sve češće čuje kolokvijalni pozdrav "ciao" (izgovor: "ćao"). Donijeli su nam ga brojni talijanski turisti koji dolaze na ljetovanje na naše hrvatske obale. Domaći snobovi su ga spremno prihvatili te se je počeo širiti i među običnim pukom, naročito među mladima.

Po mome mišljenju to je zlokoban pozdrav koji ne sluti na dobro. Mi ga u hrvatskoj zemlji ne bismo smjeli nikako upotrebljavati. Pogotovo ne mi dalmatinski i istarski hrvati.

A zašto? Taj pozdrav nije nimalo bezazlen i može nanijeti veliku štetu našem narodnom biću. Evo razloga:

        1. pozdrav "ciao" je tuđinska riječ. Uopće ne spada u hrvatski jezik. Kvari nam čistoću jezika, a uopće nam nije potrban. Mi imamo obilje lijepih hrvatskih pozdrava, tuđi nam ne trebaju. Zašto zapostavljati domaće izraze pozdravljanja i komuniciranja? Svaki kulturni jezik čuva prije svega svoje vlastito govorno blago.

2. Pozdrav "ciao" je talijanska riječ. A što bi u tome, pitat ćete, bilo loše ako je to talijanski pozdrav? Odgovaram: upravo u tome i jest njegova prava zlokobnost. Mi stariji se još dobro sijećamo talijanskog fašizma, koji je bio okupirao hrvatske zemlje i po našim zidovima ispisivao prijetnje: "Roma doma! Qui resteremo per sempre." On se je stalno pozivao na granice staroga rimskog carstva (upravo su nam u nedavne dane oslobodilačkog rata u hrvatskoj odjekivale u ušima avetinjske prijetnje s jednim drugim "carstvom", ovaj put s Istoka: Dušanovim!) Ti isti fašisti su se pozivali i na stoljetno gospodstvo Venecije u Istri i Dalmaciji. Oni se raduju svakoj talijanskoj riječi izgovorenoj na našim obalama i zlorabe ih kao dokaz talijanstva Dalmacije (to znam i iz vlastitog iskustva).

Valjda nismo zaboravili pojavu autonomaštva u dalmaciji u prošlom stoljeću? Stvorili su ga i kumovali su mu talijanski iredentisti i domaći "tolomaši". Iredenta nije još sasvim zamrla, a autonomaštvo - sada pod imenom regionalizam - već se budi i podgrijava na tlu Istre i Dalmacije. Iredentistima za njihovu tezu dobro dođe svaka izlika, pa tako i ovaj talijanski pozdrav što se od nedavna preselio k nama.

Poznato je da mnogim neofašistima rastu zazubice za hrvatskom Istrom i Dalmacijom. Dolazili su i u Beograd da planiraju neka nova carstva na račun hrvatske države i njezina naroda. Je li pametno da tom paklenom planu doprinesemo i mi sami pa makar i jednom jedinom "nevinom" riječi!?

Ovom prilikom upozoravam na pravu poplavu talijanskih imena, što se daju brojnim dućanima, boutique-ima, tvrtkama i konačištima uz našu obalu. Znam da su uzrok toj pojavi u prvom redu trgovački interesi (mamac za talijanske turiste!), ali nemojmo zaboraviti i na njezine psihološke i političke posljedice.

        Protiv te snobovske poplave stranih naziva ustalo je još god. 1993. Društvo prijatelja kulturne baštine u Splitu javnim protestom u Slobodnoj Dalmaciji. Iste godine im se je pridružio kratkim člankom u Hrvatskim Obzorjima i ugledni splitski prof. Frano Baras. Vrijedno je da se još jedan put čuje njegov glas:

"Ulice i trgovi, pročelja zgrada, izlozi i trgovine lice su grada. Po nazivima tvrtki, prodavaonica, ugostiteljskih radnji, reklama itd. znamo koji je materinski jezik njegovih stanovnika. Strancu-namjerniku oni su često važan pokazatelj kulture, tradicije i nacionalnog sastava stanovništva. Zato nije svejedno kako su i na kojem jeziku napisani."

U civiliziranim zemljama o tome vodi računa posebna komisija gradske uprave koja odobrava predloženi sadržaj natpisa, često i njihov izgled. Tek tada bivaju registrirani u Privrednom sudu. Jer, javni natpisi, ipak, nisu grafiti.

Ako bi netko sudio po splitskim javnim natpisima često bi bio u nedoumici u kojoj se državi nalazi. Naime, otkako su počele nicati privatne tvrtke i prodavaonice, u Splitu je zavladao potpuni, često i provokativni nered. Mjesto domaćih imena i naziva (što je u Europi uobičajeno) naše su ulice preplavile vlastite i opće imenice na tuđim jezicima. Istina, odraz je to ponajviše snobovskog, primitivnog mentaliteta njihovih vlasnika, ali i nebrige općinskih vlasti. Međutim, proguravanje natpisa na određenom tuđem jeziku može imati i neke druge konotacije.

Moramo se upitati, na primjer, otkuda tolika poplava talijanskih naziva? Jesu li vlasnici tih trgovina talijanski državljani ili su to filijale talijanskog kapitala? Je li sve to slučajno ili je pak riječ o političkim podvalama?

Ne zaboravimo, na primjer, da su na početku talijanske okupacije Dalmacije - u noći od 3. na 4. srpnja 1941. - udarne trojke splitskih crno košuljaša, uz oružanu pratnju karabinjera, porazbijale i uništile sve hrvatske natpise na trgovinama i radnjama. Dio su bacili i u more. Razlog: gotovo nitko od trgovaca i obrtnika nije htio talijanizirati nazive svojih radnji! Zato je danas ne samo politički štetno, već doista groteskno kad se na splitskim ulicama ponovno pojavljuju talijanski nazivi pojedinih tvrtki i prodavaonica. " (cit. Iz H. Obzorja br.1. g. 1993, str.190-191!)

3. Ima još jedan razlog protiv ovoga pozdrava, a taj se sastoji u tome što je "ciao" ropski i sluganski pozdrav. Već i za to nije prikladan za slobodne ljude.

Ovaj se je pozdrav naime rodio u istoj kolijevci u kojoj je došao na svijet i stari feudalni pozdrav "servus", koji uostalom još nije izumro (čuje ga se i danas npr. u carskom Beču). Ovaj latinski "servus" (sluga, rob) dobio je u srednjem vijeku dvojnika u izrazu "sclavus" (rob, Slaven) i u grčkom homonimu "sklabos", kojima su se često puta označavali slaveni. Ta govorna podvala svoj uspjeh duguje činjenici što su stari slaveni, po dolasku u Europu još neorganizirani u svoje države, mnogo puta bili robovi franaka, Germana i Bizantinaca. Stoga je izraz "sclavus" prešao i u germanske (der Sklave), anglosaske (the slave) i pogotovo romanske jezike: francuski (esclave, esclavage), španjolski (esclavo) i talijanski: schiavo.

Taj posljednji izraz je našao plodno tlo osobito u Veneciji (naši galeoti!) i u Sjevernoj Italiji. U Veneciji su se Slaveni i Hrvati nazivali "Schiavoni" te se je jedan dio mletačke obale zvao "Riva dei Schiavoni". Mlečani su tu riječ izgovarali kao "šćavone", a njezin korijen "šćavo". Pučki je govor tu riječ, zbog lakšeg izgovora, izbrusio na taj način što je izostavio prvi i pretposljednji glas, pa je onda preostalo današnje "ćao" (pisano: ciao).

"Ćao" dakle znači: sluga sam.

Zar ćemo sada mi Hrvati prihvatiti tu zlobnu i zlokobnu riječ u njezinu sluganskom značenju i u njezinu tuđinskom obliku? Nipošto ne možemo dopustiti da se sredovjekovna "sclavinia" (kako su stranci često nazivali našu zemlju) opet oživi i prokriumčari u naš jezik, pa niti u tako "nedužnom" ruhu kao što je pozdrav "ciao".

Zar ćemo zauvijek ostati robovi tuđe gospoštije i vlastitog snobizma? Krajnji je čas da se otrijeznimo.

Iz navedenih jezičnih, nacionalnih i slobodarskih razloga smatram da pozdravu "ciao" u našem jeziku i na hrvatskom tlu nema mjesta.

Takav pozdrav je - nezdrav. Treba ga se odreći zbog jezičnog, narodnog i duševnog zdravlja hrvatskog naroda.
 

don Živan Bezić