PLOTIN, OTAC NEOPLATONIZMA

Ako je Origen bio najveći kršćanski filozof helenističkog razdoblja, među poganskim filozofima primat posve sigurno pripada Plotinu, grčkom filozofu čije se ime vezuje uz obnovu platonizma. Plotina neki smatraju pravim i istinskim začetnikom mistične filozofije, vjerojatno zbog toga što njegovo ukupno filozofsko djelo ima obilježje mistike, više no u bilo kojeg njegova prethodnika. Plotinov neoplatonizam je utjecao na cjelokupnu kasniju evropsku mistiku, uključujući i kršćansku mistiku.

Iz Plotinove biografije, koju je zapisao njegov učenik Porfirije, saznajemo da je filozof rođen 205. godine u Egiptu, u mjestu koje se ne navodi, a pretpostavlja se, da se radi o Likopolisu. Oko svoje 25. godine zaputio se u Aleksandriju, gdje je pohađao predavanja različitih filozofa, ne nalazeći ni jednoga posve po njegovu ukusu, dok nije naišao na školu platonika Amonija Sakasa. U ovoj školi Plotin je ostao narednih desetak godina, a onda se 243. godine, u želji da produbi znanje iz istočnjačkih filozofija, pridružio ekspediciji cara Gordijana III za Perziju. Ekspedicija međutim nikada nije stigla na odredište, jer je u Mezopotamiji car bio ubijen. Dvije godine kasnije, Plotin se skrasio u Rimu, gdje je otvorio vlastitu filozofsku školu. U slijedećih desetak godina filozof nije zapisao ništa, poštujući zavjet koji je dao sa svojim suučenicima Origenom i Herenijem u Amonijevoj školi u Aleksandriji. Origen je dakle, u isto vrijeme bio voditelj vlastite katehetske škole, ali i samo učenik u školi Amonija Sakasa, budući je samokritički ocijenio da nema dovoljno obrazovanja iz grčke filozofije. Dva su filozofa, kršćanin Origen i poganin Plotin kasnije razvili vlastite osebujne filozofske poglede. Čini se da je Plotinov glavni nauk, onaj o tri hipostaze (Jedan, Um, Duša) zapravo odgovor na Origenovo tumačenje sv. Trojstva, zasnovanog na platoničkoj shemi.

Prvi je Plotina na zapisivanje nauka nagovorio učenik Amelije, i do dolaska drugog poznatog učenika Porfirija, godine 263., bila je zgotovljena ukupno 21 rasprava. Između 263. i 268. godine Plotin je napisao još 24 rasprave, a nakon što se Porfirije povukao 268. na Siciliju, Plotin je sastavio još devet rasprava. Nakon Plotinove smrti godine 270. prvi je spise uredio učenik Eustohije, međutim ovo izdanje nije sačuvano. Do nas je dospjelo Porfirijevo izdanje, nastalo početkom 4. stoljeća i naslovljeno Eneade, budući se sastoji od 6 knjiga po 9 rasprava. Porfirije, kako bi stvorio jednu koherentniju strukturu, nije poštovao izvorni redoslijed rasprava. Također je, u nastojanju poštivanja svog numeričkog plana, neke duže radove razdijelio na nekoliko manjih. Podjela Eneada po grupama odnosi se na srodne teme, odnosno ideologijske afinitete. Tako prva Eneada obrađuje etička pitanja, druga i treća prirodne i kozmologijske teme, četvrta hipostazu duše, peta hipostazu uma, a šesta vrste bića i «Jedno».

Budući je cjelokupno Plotinovo djelo prožeto mistikom, tako ni etika nije izuzetak. Po uzoru na Platona, on drži kako je najuzvišenije postignuće individualne duše sličnost sa Bogom, i to u najvećoj mogućoj mjeri. Ova se sličnost postiže kontemplacijom više duše, koja predstavlja individualnu dušu u svom pročišćenom stanju. Plotin višu dušu smatra nepromjenjivom i božanskom (da se podsjetimo, Origen je izjednačuje s kraljevstvom Božjim), dok nižu dušu smatra prebivalištem osobnosti (te stoga i strasti, kao i poroka). U etičkom pogledu Plotin izjednačava najviši princip s Dobrim, a također i s Lijepim, budući da duša postaje nešto dobro i lijepo kada postane slična Bogu». Plotinovo je viđenje etičnosti holističko. On smatra kako sretno i samodovoljno stanje pripada bogovima, a ljudi uslijed dodatka onog lošijeg, trebaju tražiti sreću čitave preostale cjeline, a ne nekog dijela. Holističko je također Plotinovo viđenje estetike, budući da «kada ljepota zahvati nešto jedinstveno, i što ima slične dijelove, cjelini daje isto».

Materiju Plotin shvaća kao vječito primajući predmet ili spremište oblika, pomoću kojeg postojeće stvari zadobivaju njihovu formu. Prema Plotinu, postoje dvije vrste materije – inteligibilna i senzibilna. Prva je dokučiva samo razumom, dok se druga može opaziti osjetilima. Plotin u skladu s platoničkom doktrinom, drži kako su senzibilni predmeti zapravo predodžbe njihovih odgovarajućih predmeta u području inteligibilnog, predmeta koji su istinski i vječiti. Senzibilna materija je, prema tome, samo preslik izvorne umske materije. Budući da Plotin smatra da se materija formira u odnosu na prethodno postojeće oblike u sferi inteligibilnog, možemo reći da je on na neki način predšasnik suvremenog znanstvenika Ruperta Sheldrakea i njegove teorije morfogenetskih polja. Također, možemo reći da je donekle anticipirao i mogućnost postojanja subatomskih čestica, tvrdnjom kako atomi nemaju red materije, te da praktično niti ne postoje posljednji elementi koji su nedjeljivi (a-tomos), «jer je svako tijelo u potpunosti djeljivo».

Priroda je u Plotinovu sistemu posljedica kolektivnog iskustva svake pojedinačne duše. Budući je priroda višeg dijela Duše takva da mora ostati u kontemplativnom dodiru s Umom, ona nije u mogućnosti sići do dubina diferencijacije na razini materije. Duša se sukladno tome mora podijeliti na jedan dio koji je kontemplativan i drugi koji je generirajući, te upravlja djelovanjem. Prema tome, priroda i bit svih inteligibilnih bića koja dolaze od jednoga jest dvostruka – što se tiče Uma, njemu pripada sposobnost znanja ili kontemplacvije Jednoga; Duša pak posjeduje sposobnost kontemplacije Uma, kao i davanja djelatnog oblika idejama koje iz te kontemplacije proizlaze.

Četvrta Eneada, u kojoj Plotin pojašnjava hipostazu duše, govori o duši kao formi, proizvodnoj mogućnosti i energiji izvedenoj iz Uma. U šestoj raspravi ove Eneade Plotin konkretno opisuje vlastito mističko stanje, koje je, prema Porfiriju, postigao četiri puta u toku svog života. U ovom opisu, veoma značajnom za svijet svetoga i mistike, Plotin opisuje proširenje svijesti izvan vlastitog tijela, te poistovjećivanje s božanskim. On je «izvan svega ostalog», a u isto vrijeme «unutar sebe samog», vidi «zadivljujuće veliku ljepotu», vjeruje kako «posjeduje bolju sudbinu», te mirovanjem u božanskome se nalazi «iznad svega umstvenog». Ovi reci četvrte Eneade kasnije će utjecati u raznim oblicima, na cijeli niz mistika, poganskih, kršćanskih i islamskih. Kako to navodi Enciklopedija mistika, faze mističnog uspona obuhvaćaju: buđenje, usredotočenje unutar sebe, gledanje, sigurnost, božansku djelatnost, smirenje u božanskom, začuđenost i osjećaj stranosti pred tjelesnim i osjetilnim svijetom.

Navedeni Plotinov opis mistične vizije implicira radikalnu koincidenciju sebe s jednim. Jedan daje ono što sam ne posjeduje: mnogostrukost. Dok subjekt kontemplacije implicira mnogostrukost, njegov objekt implicira jedinstvo. U posljednjoj, šestoj Eneadi Plotin veli kako Jedan u isto vrijeme nije daleko od nijedne stvari, ali zato i da jest daleko od svih. On je dakle u isto vrijeme i prisutan i odsutan, «izuzev onima koji ga mogu primiti i na to su pripravni». U Plotinovoj biografiji Porfirije bilježi posljednje učiteljeve riječi: «Težite k tomu da vratite boga u vama natrag k Bogu-u-svemu».