Godina je 1862. Dana dvadeset i trećega lipnja zasjeda Gradsko zastupstvo Slobodnoga i kraljevskoga glavnoga grada Zagreba. Nazočni gradski oci raspravljaju o koječemu, a donose i jednu uistinu povijesnu odluku: Gospodarskom odboru povjeravaju zadaću da pronađe poduzetnika koji bi, po uzoru na mnoge europske gradove, i u glavnome hrvatskome gradu uveo javnu i privatnu plinsku rasvjetnu.

U to je vrijeme Zagreb grad s oko trideset tusuća duša. Gradski se život odvija na Griču i na Kaptolu, a Ilica s Harmicom tek je spona što onaj pravi Zagreb povezuje s uličicama što se nekako nevoljko, kao da se boje da će se izgubiti u prigradskoj ravnici, pružaju prema jugu. Oštro će oko u daljini zapaziti i savske vrbike, ali to je posve drugi svijet, Zagrepčancima dalek i stran.

Članovi Gospodarskoga odbora nisu gubili vrijeme. Već 7. srpnja 1826. podastrijeli su Gradskome zastupstvu prijedlog da se ugovor sklopi s Austrijancima – s augsburškim poduzetnikom L. A. Riedingerom. Gradski zastupnici prijedlog su prihvatili i odmah poduzeli daljnji korak: za potrebe izgradnje tvornice rasvjetnog plina gradska je općina poduzetniku besplatno ustupila gradilište od 1600 četvornih hvati na križanju Gundulićeve i Kukovićeve (danas Hebrangove) ulice. Osim toga, za izgradnju odgovarajuće zgrade koju će koristiti nažigači plinske rasvjete nepovratno je izdvojila 200 kruna. Prijedlog ugovora sadržavao je još jednu važnu stavku: grad Zzagreb je jamčio pola milijuna rasvjetnih sati godišnje. Augsburški je poduzetnik zacijelo bio zadovoljan i time što je dobio isključivo pravo polaganja plinovoda, postavljanja plinskih instalacija te prodaje plina građanstvu, kao i javnim i privatnim poduzećima. Gospodinu Riedingeru smiješio se lijep posao.

Dva mjeseca prije roka

I u ono vrijeme svaka je gradnja, dakako, tražila i odgovarajuću dokumenataciju, pa je Riedinger zamolbi za dobivanje obrtne dozvole priložio tlocrt buduće plinare. Iz tlocrta je vidljivo da su se prema Kukovićevoj ulici nalazile upravna i stambena zgrada, a na strani prema Gundulićevoj retornica s dimnjakom, fotometrijska prostorija, zatim prostorija za mjernu i regulacijsku opremu te, napokon, prostorija s trima uređajima za pročišćavanje plina. Sasvim dolje na tlocrtu vide se i dvije plinospreme podjednake zapremnine od po 500 prostornih metara.

Prema ugovoru, poduzetnik se obvezao izgraditi tvornicu plina i obaviti sve ostale radove do kraja 1863. godine, ali vrijedni Austrijanac nije gubio vrijeme, pa je posao okončao do kraja listopada, odnosno dva mjeseca prije roka.

Otvorenje javne plinske rasvjete u Zagrebu je izazvalo ne manje ushićenje od onoga o kojemu je, kao što smo vidjeli, svjedočio nepoznati berlinski kroničar iz godine 1826. Na zagrebačkim su ulicama i trgovima instalirane 364 plinske svjetiljke, pa se mnoštvo Zagrepčana 31. listopada 1863. neposredno moglo uvjeriti u sve prednosti plinske rasvjete. Ceremonijal paljenja nove rasvjete bio je veoma promišljen. Najprije su, sve do 19 sati, gorjele dotadašnje treperave petrolejke, a zatim su svečano odjeveni plinski nažigači jednu po jednu užigali plinske svjetiljke, izmamljujući oduševljene uzvike brojnih Zagrepčana. Nitko od nazočnih kao da nije dvojio da je napokon i Zagreb postao pravom europskom metropolom.

www.plinara-zagreb.hr/zagrebiplin.doc