Dvadeset drugog lipnja 1943. godine, u devet sati ujutro, u filadelfijskom mornaričkom brodogradilištu, izdana je naredba da se uključe četiri elektromagnetna generatora koji će pokrenuti Vremenski Nulti Generator.

Magloviti, zelenkasti oblak počeo je da okružuje razarač USS Eldridge (DE 173). Kamere vojnih snimatelja i oči znanstvenika i vođa projekata nisu se odvajale od vojnog broda. Zaglušujuća buka generatora naglo se utišala. Razarač je nestao iz vidokruga.

Dvadeset minuta kasnije "Eldridge" se ponovo pojavljuje. Posada broda je u šoku. Govore da su mogli vidjeti jedni druge, ali ne i brod. Pojedinci govore da su padali sa palube i histerično se smijali. Nekolicina je izjavila da su na kratko vidjeli drugu luku, Norfolk bazu, da bi se sa vraćanjem oblaka, ponovo našli u Philadelphia i.

Tri mjeseca kasnije, eksperiment je ponovljen. Ovaj put sa novom posadom. Razarač ubrzo nestaje. I pojavljuje se. I nestaje, ovaj put bez vidljivog razloga i paljenja generatora. Kada se ponovo pojavio, pokazalo se da je posada pretrpjela strašne posljedice: neki su nestali da se više nikada ne vrate, neki su dobili teške opekotine, nekolicina je završila u ludnicama... Ovako bi otprilike izgledala legenda o "Philadelphia Experiment" u.

 Project Rainbow

Projekt Rainbow odvijao se za vrijeme 2. svj. rata, a uključivao je, između ostaloga, i jedan brod Američke mornarice - USS Eldrige, koji je trebao postati nevidljiv za neprijatelja. Vjeruje se kako je korišteno izuzetno jako magnetno polje, koje je oko broda trebalo stvoriti neku vrstu omotača, odnosno ogledala. Legenda kaže, kako je eksperiment potpuno uspio samo što je brod nestao fizički, na neko vrijeme, a zatim se vratio. Umjesto skrivanja broda dobili su dematerijalizaciju i teleportaciju. Navodno je pri eksperimentu korištena jedna od Einsteinovih teorija (Unified Theory for Gravitation and Electricity) koja je objavljena između 1925. i 1927. godine. Tu je predlagano korištenje jakog magnetskog polja, koje bi brodove trebalo sakriti od nadolazećih projektila.

U lipnju 1943. godine USS Eldrige nalazio se u Philadelphiji opremljen popriličnom količinom opreme; dva generatora snage 75 KVA, tri RF transmitera, svaki od po 2 megawatta, te niz drugog specijaliziranog hardvera. Jedan od brodova sa kojeg se eksperiment pratio bio je SS Andrew Furusuteh, a važan je u cijeloj priči zbog jednog od svjedoka, čije je svjedočanstvo najoriginalnije. Carlos Allende aka Carl Allen pedesetih je godina Dr. Morris K. Jessupu poslao niz pisama u kojima svjedoči o ovom događaju.

Već je pri prvom od eksperimenata bilo jasno da se odvija nešto krivo, ali je tek 28. listopada
1943. godine, oko 17:15, izvršen ključni test. Uključeni su generatori, brod je počeo nestajati u
magnetskom polju, a nekoliko sekundi kasnije se stvorio u Norfolku, Virginija, gdje je viđen na nekoliko minuta. Kao što se u Norfolku pojavio, tako je i nestao pojavivši se ponovo u Philadelphiji. Dio posade je, nakon jednog od pokusa, bio opasno bolestan, dio je nestao, jedan dio je poludio, a pet ih je bilo integrirano u metalnu strukturu broda. Svi preživjeli proglašeni su nesposbnima za daljnju službu.

Jedan od preživjelih bio je i Alfred Bielek aka Ed Cameron. Njegovo svjedočanstvo graniči s nevjerojatnim i nesumnjivo je kako je cijela stvar intrigantna. "Tijekom tridestih godina," počinje Al, "nevidljivost je bila vrlo popularna. Magazini poput "Popular Science," "Popular Mechanics," i "Science Ilustrated," bili su i više nego zanimljivi. Bilo je mnogo špekulacija oko cijele priče, no zapravo je malo konkretnih stvari napravljeno. Ipak negdje oko 1931. godine, Dr. Nikola Tesla, Dr. John Hutchinson i dekan Chicago univerziteta Dr. Kirtenauer počeli su se pomalo baviti ovim ne napravivši ništa značajnije u praksi. Kasnije je stvar preseljena na "The Institute of Advanced Studies," na Princetonu. Ipak, ovaj Institut nije bio dio Univerziteta; bio je zasebna cjelina. Osnovan je 1933. godine, a među prvima koji se Institutu pridružio bio je Albert Einstein. Osim njega članovi su bili Dr. John van Neumann i Dr. Robert Oppenheimer. Neuman je bio povezan s matematičarem David Hilbertom, koji je živio u Njemačkoj, a čiji je rad odigrao značajnu ulogu na Philadelphia Experimentu. Osim njih dvojice vrlo značajnu ulogu odigrao je Nikola Tesla. Njegov ga je životni put, u jednom trenutku doveo i do Roosvelta, koji mu je 1933. godine ponudio da ponovo obavi posao za vladu, postao je direktor projekta koji će kasnije postati poznat kao "Philadelphia Experiment."

Prvi pokusi

"Prvi testovi opreme dogodili su se 1936. godine," nastavlja Bielek, "i bili su uspješni. Postignuta je djelomična nevidljivost, pa su ohrabreni rezultatima krenuli u daljnja istraživanja, a i Američka mornarica je postala zainteresirana, pa su i počeli sa financiranjem projekta, što je dovelo do uključivanja većeg broja ljudi u cijelu stvar; između ostaloga Dr. Gustave Le Bon, suradnik von Neumanna, i Dr. Clarkston, koji se projektu pridružio 1940. godine. Osim ovog projekta, 'događao' se i niz drugih na samom Institutu. Jedini koji je znao što se sve događa bio je Einstein, koji je smatran Generalom. Ako nešto nije valjalo išli ste Generalu. Ipak, pod Teslinim je vodstvom došlo do prvog uspješno eksperimenta kada je manji brod uspješno postao nevidljiv. I ovdje u priču ulazim ja, zajedno sa mojim bratom.
Obojica smo u mornaricu ušli 1939. godine, na nagovor oca, koji je čini se na mornaricu imao velik utjecaj. Nakon prijavljivanja otišli smo u Naval trening centar, u Providenceu, Rhode Island, na devedeset dana, a nakon obuke dodijeljeni smo Institutu. Kako smo obojica bili visoko obrazovani, a mornarica je takve trebala da koordiniraju sa ekipom iza Projekta Rainbow, uključili smo se u ovaj projekt.

Nakon uspješno obavljenog pokusa sa nevidljivošću broda, Tesla je dobio neograničenu količinu novca za daljnji rad. Što se mornarice tiče, 'gazda' je bio admiral Hal Bowen, koji je bio na čelu Officea of Naval Engineering. Ovaj je ured 1946. godine ukinut, a zamijenio ga je Office of Naval Research, čiji je direktor do 1947. godine bio opet Bowen; 1947. je godine otišao u mirovinu. Što se projekta tiče, za njega je bio zadužen Alan Batchelor, koji je bio odmah ispod Bowena. Njega sam i kontaktirao nakon dugo godina i on me se sjetio, kao i projekta. Tijekom 1941. godine brat i ja smo dobili prekomandu na more, pa smo cijelu godinu proveli ploveći po Pacifiku. No, krajem godine sva su naša naređenja otkazana i vračeni smo u Institut, početkom 1942. godine.

U međuvremenu poprilično se toga dogodilo. Institutu je dodijeljen brod s kojim mogu eksprementirati. Tesla je bio svjestan problema koji bi ovakvi pokusi mogli imati na posadu, no mornarica mu nije dala vrijeme koje je tražio. Bili su usred rata i Tesla je imao deadline. Deadline je bio ožujak 1942. godine, no Tesla je napravio manje izmjene na opremi. Tijekom pokusa kada se ništa nije dogodilo, rekao je nadležnima kako je eksperiment propao i kako je vrijeme za njega da ode. Nakon ovoga je otpušten, a zamijenio ga je von Neumann; s njim je došla i nekolicina novih ljudi poput T. Towsend Browna, koji je radio na istraživanjima vezanim uz NLO i elektrostatiku. Mornarica je Neumannu, koji morao prostudirati stvari, produžila deadline. Nakon gotovo godinu dana, pronađen je novi brod, USS Eldridge, a skupljena su i 33 dobrovoljca koji su prošli specijalni trening, a koji su trebali sačinjavati posadu Eldridgea. I moj brat i ja smo prošli sve što je Tesla radio, napravili računice, i shvatili kako će stvar krenuti u krivom smjeru, o čemu smo obavijestili i Neumanna. Na spomen Teslina imena ovaj je poludio, no dobio je poruku. Odlučio je dodati treći generator, sa kojim su imali problema jer ga nisu mogli sinkronizirati sa prva dva. Nas su dodijelili posadi, i sa posadom smo radili cijelo vrijeme, zajedno sa trećim čovjekom koji nam je dodijeljen, koji je kasnije nastradao od jednog genratora. Pao je u komu i nikada više nije bio dio projekta."

Philadelphia Experiment

"Nakon nesreće s trećim generatorom, Neumann ga je odlučio maknuti. Iako nije bio potpuno siguran u rad dva generatora, Eldridge je otišao na more, kako bi se na licu mjesta izveli eksperiment. Kapetan broda bio je Hangle, koji je također došao iz mornarice. 22. lipnja izveli smo prvi od pokusa kada je brod uspješno postao nevidljiv, sudeći po promatračima sa strane. Nakon 15-20 minuta isključili smo opremu i naređeno nam je da vratimo brod u luku, što smo učinili. Tada smo i shvatili da nešto nije u
redu.

Posada je bila totalno izgubljena. Bez ikakvog smisla za orijentaciju, sa zdravstvenim problemima. Mornarica je odlučila zamijeniti posadu, a Neumannu je dan krajnji rok 12. kolovoz 1943. Ako do tada ništa ne napravi, testiranje će se odbaciti zajedno sa cijelim projektom. Osim toga, više nisu tražili potpunu nevidljivost nego samo radarsku. Neumann je počeo preinake na opremi, koje su bile završene do spomenutog datuma. Svi smo bili malo uzbuđeni zbog prijašnjih događanja, i kada smo upalili opremu, sve je bilo normalno prvih 60-70 sekundi. Onda se dogodio plavi flash i brod je nestao. Neumann je počeo paničariti jer nije znao što se dogodilo, no malo se smirio kada se brod ponovo pojavio. Sve je bilo u redu, osim posade. Moj brat i ja uspješno smo izbjegli sve nevolje koje su snašle posadu jer smo se nalazili u potpalublju. Kada smo izašli van, tijekom eksperimenta, iskočili smo, misleći daćemo udariti u vodu, no iskočili smo na obalu i to u 1983. godinu.

Našli smo se unutar drugog projekta, Phoenix, na Montauku, Long Island. Sam je projekt u to doba bio potpuno operativan i odmah su nas zgrabili stražari, koji su nas odveli pet katova pod zemlju gdje nas je dočekao von Neumann. Gospodo, rekao je, morate se vratiti natrag i ugasiti opremu na Eldridgeu. Čini se, rekao je, kako su se dva eksperimenta spojila u jedan; napravljena je rupa u prostoru koja je usisala Eldridge. Posada koja je ostala na brodu okružena je mjehurom, koji se širio i koji bi mogao napraviti poprilične probleme ako se ne ugasi. Ljudi iz ovoga projekta bili su sposobni vratiti nas natrag. Morali smo isključiti opremu pod svaku cijenu. Vratili smo se i uništili je. Nakon toga moj se brat odlučio vratiti u 1983. godinu. Slijedeći je pokus napravljen bez posade. Oprema je bila spojena kablom kojim
su je mogli i isključiti. Kada su uključili opremu, brod je odmah nestao, nakon čega se pojavio u Norfolku i vratio natrag. No, sa ugašenom opremom ili opremom gdje je dobar dio nje nedostajao. Shvatili su da se igraju sa nečim o čemu nemaju pojma i rastranširali su brod, popravili ga i poslali na normalne dužnosti. Nakon završetka rata, Truman je pedesetak brodova poklonio Grčkoj. No, svaka stranica u brodskom dnevniku prije 1. siječnja 1944. godine je nedostajala.

Nešto prije posljednjeg eksperimenta, nad Eldridgeom se pojavio NLO. Osobno ga nisam vidio, ali moj brat i dio posade jest. Nisu ništa radili, samo su, izgleda, promatrali što se događa. Nakon zatvaranja projekta Neumann je otišao u New Mexico raditi na atomskoj bombi, a sam je Projekt Rainbow ponovo otvoren 1947. godine. Mornarica je tražila da se vidi može li se štogod spasiti."

Rainbow Project - Again

"Pozvan sam u Camp Hale, u Coloradu, gdje je radio doktor Vannevar Bush, koji je sa svojim timom bio nadležan za jedan od NLO-a koji se srušio u New Mexicu, 1947. godine. Bio sam vrlo iznenađen svime, jer mi je mornarica u međuvremenu isprala mozak. 1949. godine, osim NLO-a, jedan od aliena je nađen živ. Prozvali su ga EBE-1 (Extraterrestrial Biological Entity). Nisu mu mogli utvrditi spol, ali je utvrđeno da u njegovim venama teče klorofil i da mu je potrebno mnogo sunca. Osim toga saznali su da ima
telepatske sposobnosti, da može komunicirati sa pripadnicima svoje vrste ali i da može prolaziti kroz zidove. Zbog toga su ga cijelo vrijeme držali u kavezu. Na kraju je umro, no uspjeli su prikupiti dosta informacija. Osim toga nekolicina se čudnih stvari dogodila. Alien je komunicirao. Rečeno mi je to od jednog tadašnjeg člana vlade, navodno je dao osnove tranzistora Neumannu i Bushu, ono što je važnije jest da je rekao Neumannu kako riješti Eldridge problem. Nije mu dao točne upute već samo informacije što je krivo, Nemaunn je ipak stvar mogao riješiti sam, što je i učinio. Naime živimo u svijetu koji se sastoji od pet dimenzija. Četvrta i peta dimenzija su vrijeme. Peta dimenzija, odnosno teorija o njoj dolazi iz 1931. godine, a ustanovio ju je Ouspensky svojom knjigom "Tertium Organum". Iako Ouspensky nigdje ne govori da je peta dimenzija vrijeme, Neumann je shvatio sam.

Energija oko Eldridgea je bila toliko velika da je poremetila vrijeme određeno rođenjem samoj posadi. Jednostavno su se izgubili. Neuman je znao da mu je za rješavanje problema potrebno računalo. Vratio se u Institut gdje je razvio prvo računalo. Godine 1952. imao je prvi model koji je i radio. Projekt Rainbow je preimenovan u Projekt Phoenix. Počelo se raditi na razvoju nove opreme, ali istraživanje se proširilo i na medicinski segment cijele priče jer nikada, niti jedna osoba zapravo nije bila izložena tolikom magnetskom polju.

Moj je brat u 1983. godini umro nakon nekoliko dana. Pokušali su ga održati na životu, ali nisu mogli. Mornarički dokumenti kažu kako je Neumann umro 1957. godine no to nije točno, samo je promijenio ime u Dr. Reinhardt, a do 1977. godine je bio direktor projekta Phoenix. Mene su pak prebacili u 1983. godinu, a i moj je brat ponovo rođen, meni je naravno potpuno izbrisano pamćenje. Da sam bio dio oba projekta postao sam svjestan tek 1986. godine kada sam se zatekao na Long Islandu. Godine 1988. počeo sam se prisjećati svega..."

USA Navy naravo negira postojanje Philadelphia Experimenta, što se može vidjeti i na njihovim službenim stranicama. Sam Project Rainbow uključuje niz zanimljivih ljudi, događaja, situacija, nagađanja, te teorija, kao i u svakoj dobroj zavjeri. No, prije nego se sami krenete zabavljati ovom
zavjerom i svime što je okružuje na resources odjelu, upoznajmo se sa Montauk projektom.

Montauk Project

Montauk Projekt, odnosno Projekt Phoenix, kako se službeno zvao, zapravo je nastavak Philadelphia Experimenta. Kako je i Al spominjao, jedna od ključnih stvari vezana uz ovaj projekt dogodila se 1983. godine kada se ovaj projekt slučajno spojio s Philadelphia eksperimentom, a kada je i otvoren vremenski portal. Osim Bieleka, tu se pojavljuje još jedna osoba koja se ničega nije sjećala, a koja je tek kasnije shvatila da je bila dio Montauka. Riječ je o Preston B. Nicholsu. Na njegovim se vratima 1985. godine pojavio Duncan Cameron, brat Ed Camerona aka Al Bieleka. Ispričao mu je kako se istraživanjima vezanim uz telepatiju bavio u NSA, a kada su stigli na Montauk lokaciju, sam se Preston iznenadio prepoznavši svaki pojedini dio baze gdje su se vršili pokusi, a koji su omogućavali putovanje kroz vrijeme. Čini se da je Duncan sam uništio Projekt Montauk, smatrajući kako se koristi iz sasvim krivih razloga. No, tvrdi se kako projekt, iako je uništen 1983. godine još uvijek živi u mnogim paralelnim stvarnostima. Inače, i to je bila jedna od teorija Osupenskog: kako postoji niz paralelnih svijetova i kako svatko od nas u svakom od njih ima svog dvojnika.

Cijela se dakle priča, događala u Montauku, Long Island, gdje se nalazila vojna baza, poznatija kao Fort Hero, koja je imala četiri kata ispod zemlje, a danas navodno rade peti i šesti. U samom su se projektu koristili frekvencijom od 425 MHz do 450 MHz kako bi kontrolirali ljudski mozak. Mijenjajući ove frekvencije mogli su natjerati ljude da se smiju, plaču, ubijaju. Jedna priča kaže kako je ovo korišteno u vijetnamskom ratu. Osim toga, služili su se računalima Cray 1 i IBM, koji su bili spojeni na Duncana. On je mogao stvoriti Mountauk Čudovište, iz svoje vlastite glave, koje je na kraju i uništilo dio baze. Osim ovakvih epizoda, postojala je i Montauk stolica kojom su putovali kroz vrijeme, ali i Mountauk boys koji su trenirali za PSY ratnike. Jedan od takvih je Larry James (lažno ime), koji tvrdi kako je unutar Montauka bio od 1970. do 1985. godine, kada je odlučio izaći iz projekta, i to prebacivanjem svoje duše u mlađe tijelo, što je on sam činio drugim ljudima, a što je u Montauku bilo moguće izvesti. Sudeći po Larryu osamdesetih je godina Monatuk bio i više nego operativan, a i tada je bilo moguće putovati
kroz vrijeme. Eksperimentirali su mijenjajući pojedine stvari u prošlosti, zatim bi se vraćali natrag i utvrđivali da li je stvar bolja ili lošija. Nakon što su utvrdili, ako je sadašnjost bila lošija, vratili su se natrag i ispravili stvar.

Monatuk projekt je navodno ukinut ranih sedamdesetih ali je nastavljeno finaciranje od strane privatnih investitora, odnosno korporacija. Voditelj projekta je bio već spominjani von Neumann, kojemu je pomagao Brookhaven National Labaratory, a financirala ga je, na počecima, CIA. Sam se dakle projekt uglavnom koncentrirao na putovanje kroz vrijeme, i telepatske sposobnosti ljudi, odnosno stvaranje PSY ratnika. Osim toga Brookhaven National Labaratory je "donio" u Montauk, vlastiti projekt vezan uz vremenske promjene, a CIA projekt MKULTRA, koji se odnosio na kontrolu ljudskog mozga. Ovo je tek dio onoga što se u Monatuku navodno događalo. No, činjenica je da se na kontrolu uma radilo na svim stranama.