“Ako netko traži, tada se lako može dogoditi da njegovo oko vidi još samo onu stvar koju traži, da ništa ne može naći i ništa primiti u sebe, jer uvijek misli samo na traženo, jer ima cilj, jer je opsjednut ciljem.

Tražiti znači: imati neki cilj.

A naći znači: biti slobodnim, biti otvorenim, nemati nikakav cilj.

Ti si, poštovani, možda uistinu tragatelj, jer, stremeći tvome cilju, ne vidiš mnoge stvari koje su pred tvojim očima.”

   Herman Hesse, Siddhartha

Mi smo navikli da pomoć, rješenje problema i odgovore uvijek tražimo van nas samih.

I to opet pokazuje, da mi očito nemamo povjerenja u našu moć i mudrost.

Da smo našu moć opet dali drugima.

U izvanjskom moramo tražiti odgovore samo ako unutra ničeg nema.

Time moramo pretpostaviti, da mnogi ljudi ne drže mnogo do svoje nutrine.

Gdje konkretno tražimo odgovore u izvanjskom svijetu?

Odlazimo ekspertima, liječnicima, psiholozima, pravnicima, astrolozima, grafolozima, vidovnjacima itd.

Drugi bi trebali za nas misliti, oni bi trebali riješiti naše probleme.

To je opasna stvar, mi, naime, delegiramo mišljenje.

Drugi su sve, mi smo ništa.

Ovo se lijepo može promatrati na četama ljudi koji hodočaste guruima u Indiju, Tibet, Japan itd.

Pretpostavlja se da drugi može ono što pojedinac misli da sam ne može, a upravo to sprečava vlastiti razvoj.

Tu se uvijek radi o kretanjima koja čovjeka udaljavaju od njega samog.

Da se razumijemo: u redu je, ako se netko obrati izvanjskom autoritetu.

Samo, on bi trebao znati, što radi: on time svoju moć predaje u ruke autoriteta, koji je izvan njega.

Da li će time njegovi problemi biti riješeni, veliko je pitanje.

Nekoliko će primjera ovo pojasniti:

Jedna mlada dama je posjetila astrologa, jer sebi više nije znala pomoći.

Kod njega je saznala, da će od 15. kolovoza sve krenuti na dobro.

Time je sebe učinila potpuno bespomoćnim stvorenjem: do 15. kolovoza ne može ništa postići, jer je to i onako loše razdoblje; nakon 15. kolovoza ne mora se ništa truditi, jer će stvari krenuti same od sebe.

Ona je sebe u potpunosti prepustila zvijezdama.

Da li je to život dostojan čovjeka?

To više nije čovjek, to je bespomoćna marioneta.

Jedan otprilike 45-godišnji čovjek se morao podvrći transplantaciji srca.

Nakon nje je došlo do komplikacija, i čovjek je tijekom tri godine lutao od jednog specijaliste do drugog.

Nije više mogao raditi, ali je u međuvremenu i sam postao medicinskim specijalistom jer se bavio još samo svojom bolešću i iskušao sve moguće terapije.

Ništa nije pomagalo.

Njegovo se stanje nije poboljšavalo.

Kada je opet jednom po tko zna koji puta bio kod svog liječnika kardiologa, ovaj mu iskreno reče:

“Mi više ne možemo ništa napraviti za vas. Sada si morate sami pomoći; morate mobilizirati svoje rezerve.”

Mislite li, da je to taj čovjek napravio?

Ni u kojem slučaju.

On je svu svoju moć dao u ruke liječnicima, terapeutima, metodama – on se rukama i nogama branio od uvida, da bi sam mogao nešto napraviti, da posjeduje moć nad svojim životom.

On je očito htio radije umrijeti kao žrtva.

Kada sam ga naime posljednji puta vidio, rekao mi je, da će vjerojatno umrijeti ako ovako dalje ide.

Ja sam mu čestitao na toj spoznaji i rekao mu, da je sasvim normalno da on ima pravo umrijeti kada hoće.

Ali isto tako sam mu garantirao da sasvim sigurno ne mora umrijeti, ako se konačno osloni na sebe, na svoje snage.

To nije nikako htio!

U tom bi slučaju naime on morao nešto poduzeti, a ne liječnici.

Tada bi bio odgovoran za svoje stanje, a ne više neka nepravedna sudbina, nad kojom se može žaliti.

Neki ljudi očito radije umru nego da preuzmu odgovornost za svoj život i potraže je u sebi.

Ja sam spomenutog čovjeka izgubio iz vida i ne znam, da li je još i danas živ.

Rješavanje naših problema, nikada nije zadaća drugih ljudi.

Na području politike, lijep primjer za to je pomoć za razvoj Afrike.

Ovaj kontinent ništa toliko ne koči u njegovom razvoju, kao pomoć koja dolazi izvana.

Do te su spoznaje došli i Afrikanci, koji su mišljenja, da je šteta nanesena kroz pomoć za razvoj veća od njezine koristi.

Ako čekamo dok nam netko izvana ne pomogne, činimo sami sebe bespomoćnim ljudima.

To znači: mi našu moć upotrebljavamo da bi je prenijeli drugima.

Ideja o izvanjskoj pomoći je očito ukorijenjena duboko u nama.

Bio sam pogođen, kada sam u nekom časopisu pročitao sljedeću rečenicu:

“Još i danas svijet čeka onog jedinog koji može zauvijek stvoriti mir na Zemlji – Mesiju.

A isto tako čeka novo srce, nov način razmišljanja, koji mu samo Duh Božji može dati”.

Kako praktično.

Nije dakle potrebno da išta radimo, osim da čekamo.

Koliko dugo još?

U međuvremenu mi sebi međusobno razbijamo glave i objašnjavamo kako do “novog mišljenja” u nas još eto nije došlo, jer nas Duh Božji još nije posjetio.

Stvarno jako praktično.

Ali vjerojatno nema nikoga, tko bi vjerovao da na ovakav način možemo nekuda stići.

U ovakvoj filozofiji su prepoznatljiva dva elementa odricanja moći: prvo, odgovornost za mir se elegantno prebacuje na drugoga, a drugo, pomoć se očekuje izvana.

Pričekajmo dakle.

Jedno mi pitanje ne da mira: ako možemo doći do mira i do novog načina mišljenja samo kroz Duh Božji – što još onda Bog čeka?

Zar nije vođeno dovoljno ratova, zar nije ubijeno dovoljno ljudi?

Moje je mišljenje: on (Bog) prilično dugo oklijeva da se umiješa za dobro čovječanstva.

Ili se ovdje možda radi samo o jednom problemu koji je poznat u informatici?

Mi čekamo Boga, Bog čeka nas.

To vodi do totalne blokade situacije.

Problem je moguće riješiti jedino ako netko od to dvoje prestane čekati.

Moj prijedlog će se tijekom knjige sastojati u tome, da bi čovjek trebao prestati čekati; čekati na pomoć izvana.

Dopustite mi, da na ovom mjestu još jednom navedem islamskog filozofa Mohammada Iqbala, da bih pokazao, na koji se način njegova religija bavi s ovdje navedenom temom:

“Bog voli onog čovjeka, koji zaslužuje svoj život.

Nesreća neka stigne onoga, tko se hrani sa tuđeg stola... On je svoju čast prodao za jedan novčić.

Sretan je onaj čovjek, koji žeđa pod sunčevim zrakama, ne moleći za čašu vode.

Njegovo čelo nije znojno od sramote prosjačenja; on je još čovjek, nije prah.

Taj poštovanja vrijedan mladi čovjek kroči uzdignuta čela poput stabla.

Njegove su ruke prazne?

Utoliko više je on majstor sebe samoga ... Cijeli jedan ocean, zadobiven kroz prosjačenje, nije ništa drugo do more vatre.”

Toliko od Mohammada Iqbala.

Krije li se tu jedan od razloga našeg straha od islama?

Usporedite časkom gornji tekst s našim predodžbama o takozvanim socijalnim postignućima industrijskih nacija Zapada, koja su nam postala toliko draga.

Mislim na socijalnu sigurnosnu mrežu i prividno bespomoćne ljude.

Razlike su zapanjujuće.

Tamo (u islamu) govori se o moći i majstorstvu ljudi.

O tome govori i ova knjiga.

Mi, međutim, u našim sitim industrijskim društvima, otkrivamo stopostotno sluganstvo jer smo ovisni o suviše mnogo stvari izvan nas samih.

To nikada ne može biti put rješavanja naših problema.

Ovo vrijedi kako za nacije, tako i za pojedince.