2.3   Neprihvaćanje odgovornosti

Neprihvaćanje odgovornosti je omiljena društvena igra.

Pokušat ću pokazati, da se tu opet radi o odricanju od moći.

Svima nama su dovoljno poznate izreke:

“Miller je kriv”.

“Država je kriva”.

“Inflacija je kriva”.

“Moj šef je kriv”, itd.

Kao prvo, skrećem vam pozornost na to, da riječ “kriv” u sebi opet krije ideju grijeha.

Ova je ideja očito također i u našem jeziku duboko ukorijenjena.

Ako je netko “kriv”, tada to znači da griješi, da je grešnik.

I već smo ga osudili.

Drugo – a o tome se radi u ovom poglavlju – ovo znači, da očito drugi (Miller, država...) ima moć, a ne ja.

Ako ništa ne mogu napraviti, tada nemam snage, tada sam ovisan od drugih.

Drugačije rečeno, to također znači: ja sam žrtva.

Onaj drugi je moćni počinilac.

U medijima se svakodnevno govori o žrtvama: Igra žrtve je krajnje popularna, jer je praktična.

Onaj tko sebe može prikazati kao žrtvu, ima obično većinu ljudi na svojoj strani, on zadobiva naklonost i pažnju, pa čak i divljenje; ukoliko svoju tešku (grešničku) sudbinu hrabro podnosi.

Nešto se, međutim, potpuno zaboravlja: biti žrtvom, znači biti bespomoćnim.

Da li je to dostojno čovjeka?

Je li čovjek predodređen da bude bespomoćnom žrtvom izvjesnih snaga koje izmiču kontroli?

Kada bi stvarno tako bilo, tada bi mi ljudi imali jednu potpuno neprihvatljivu egzistenciju, jednu egzistenciju nedostojnu čovjeka.

Zato se grčevito ljudi drže svoje bespomoćnosti.

To djelomično ide sve do agresije.

Postoje ljudi, koji žele biti žrtvama drugih ljudi, koji žele biti žrtvama neke nesreće, oni žele biti žrtvama bolesti.

To je praznovjerje najdubljeg Srednjeg vijeka – usred visoko tehniziranog društva!

Sljedeći primjer bi trebao pokazati, kako je (vrlo često) nerazumno i nelogično naše mišljenje.

Uzmimo voditelja prodaje jednog poduzeća.

Iako su ekonomske prilike teške, on do sada nije izgubio svoj posao, te je uvjeren, da će i dalje raditi u svojem poduzeću.

Činjenicu da sve tako dobro ide, pripisuje svojim sposobnostima.

To znači: on preuzima odgovornost za svoju situaciju.

Do sada je sve u redu.

Iznenada, on dobiva otkaz.

I sada započinje: on traži krivce.

Šef je kriv, ili recesija, ili onaj klijent koji mu je obećao dobar ugovor, a onda mu ga ipak nije dao.

Ovo je naš “normalan” misaoni mehanizam: sve dok se sve odvija povoljno po nas, mi se osjećamo odgovornima; kada se dogodi nešto što nam ne odgovara, tražimo krivce negdje drugdje.

Ako moj auto sretno prevezem od A do B, tada ponosno sam sebe tapšam po ramenu, ta konačno sam ja dobar vozač.

Ali ako mi se dogodi nesreća, tada onaj drugi nije pazio, ili je vrijeme krivo, ili, ili.

Proizvoljno prebacujemo odgovornost sad na ovo sad na ono.

A preuzimamo je samo u slučaju ako smo bili uspješni.

Jedna od omiljenih igri je jedno vrijeme bilo prebacivanje odgovornosti na roditelje.

To je jako praktično.

Tada je na primjer moguće nekoga ubiti ili silovati, i zatim objasniti “imao sam, na žalost, teško djetinjstvo”.

A pogođeni roditelji sa svoje strane mogu ukazati na svoje osobno teško djetinjstvo, koje je naravno dovelo do toga, da je njihov odgoj djece bio manjkav.

I tako dalje, i tako dalje.

Ali na ovaj način ne stižemo nikuda.

Mi smo svjetski majstori u izmišljanju izlika, u traženju krivaca.

Biblioteke su prepune knjiga o tome.

Sve dok se tako ponašamo, činimo od sebe bespomoćna bića i nemamo nikakve šanse da riješimo naše probleme.

Mi smo uvijek samo žrtve našeg vlastitog načina razmišljanja.

Naša moć je tolika, da sebe možemo učiniti bespomoćnim žrtvama, ako to želimo.

A iz nekog neobjašnjivog razloga, mnogi ljudi to očito žele.