Borba znači zadržavanje i borba znači sukob.
Time opet imamo otpor i nepotrebno rasipanje energije i vremena.
Zadržavanje ograničava i našu univerzalnu inteligenciju.
Mi se time držimo našeg umnog razmišljanja, a to – kako smo već rekli – u potpunosti limitira našu univerzalnu inteligenciju.
Naravno da se pomoću borbe mogu postići određeni ciljevi: ali uz kakvu cijenu?
Uz koliko truda?
Kome je to moguće i tko je spreman platiti ovu cijenu, neka to učini – sa svim posljedicama.
Sjetimo se još jednom borbe između Izraela i PLO-a, koja traje desetljećima.
S kojim rezultatom?
Ogroman utrošak energije za brojne mrtve, za bol i patnju.
Gdje je tu logika?
To nema ništa zajedničkog s logikom, s ekonomijom.
Tu je riječ jedino o ljudskom ponosu, o egoizmu, a to znači: o razmišljanju umom.
Time se ne rješavaju problemi.
Uz pomoć otpuštanja, mi postižemo ciljeve brže i s manje napora nego uz pomoć borbe.
A prije svega: mi naše ciljeve postižemo i onda, ako je protivnik jači od nas.
Dovoljno je da proučimo povijest.
Postoji dovoljno primjera za to.
Najupečatljiviji je Napoleonov pohod na Rusiju.
Napoleon je očito bio najgenijalniji (inteligencija uma) vojskovođa svog vremena, a posjedovao je najbolje opremljenu armiju.
Da mu se ruska armija suprotstavila, Napoleon bi je uništio.
Što je za činiti u takvom slučaju?
Kakvu taktiku treba primijeniti Napoleonov protivnik?
To mora biti strategija koja vodi do više inteligencije i moći (energije) od one, kojom raspolaže Napoleon.
Napoleon je imao nesreću, da je njegov protivnik bio ruski vojskovođa Kutusow.
Ovaj je očito bio sposoban razumno razmišljati – za razliku od svojih oficira.
Protiv volje svojih oficira, on nije krenuo u borbu.
Povukao se sa svojom vojskom (neotpor/otpuštanje).
Napoleon je sve više napredovao i postajao sve više razočaran, jer nije nailazio na neprijatelja kojeg bi mogao poraziti.
Pritom je Napoleon, naravno, gubio sve više energije; ali ne i Kutusow.
On, koji je svoju majku Rusiju volio iznad svega, pustio je Napoleona da dopre čak do Moskve!
Uvjeren da je pobijedio, Napoleon je ruskom caru i Kutusowu odaslao ponude za sklapanje mira.
Na te ponude nije nikada dobio odgovor.
Posljedica: Napoleon je bio frustriran i razočaran te je i dalje gubio energiju, što znači: sve je više pobolijevao.
Kutusow i njegova vojska nisu gubili niti energiju niti inteligenciju.
Kada je naposljetku došla zima, a Moskva nestala u plamenu, Napoleon je bio prisiljen na povlačenje: u tom ga je trenutku Kutusow napao i potpuno uništio ponosnu francusku armiju.
Napoleon je potajno odveden u Francusku kao bolestan i pobijeđen čovjek.
Što je učinio Kutusow: on je otpuštanje primijenio kao strategiju.
Nasuprot svojim oficirima, on je prihvatio činjenicu da je Napoleon ušao u Rusiju.
To prihvaćanje trenutnog stanja mu je omogućilo da još uvijek jasno razmišlja (inteligencija) i da na kraju pobijedi vjerojatno najvećeg vojskovođu svih vremena.
Da je smjesta započeo bitku protiv trenutnog stanja (prilikom ulaska francuske armije u Rusiju), Kutusow svoj cilj (protjerivanje Napoleona) nikada ne bi dosegao.
Bio bi pobijeđen.
Svatko od nas je u neku ruku vojskovođa.
Sjetimo se samo naših svakidašnjih borbi.
Koja strategija vodi uspjehu, ako je protivnik jači od nas?
Može biti, da je naš neprijatelj neka određena bolest.
Tko vam jamči, da ste jači od te bolesti.
U ovom bi slučaju bila preporučljiva strategija Kutusowa.
Otpustiti, ne opirati se, kako jači protivnik ne bi pobijedio.
Ovo međutim ne znači da se odričemo svog cilja (zdravlja).
Niti Kutusow se niti jednog trenutka nije odrekao svog cilja.
To znači samo da smo odlučili primijeniti drugu, inteligentniju i moćniju strategiju, kako bi postigli naš cilj.
To znači, da se ne služimo tupim linearnim razmišljanjem i jednostavno započnemo bitku, riskirajući da je izgubimo.
Nelogična strategija borbe je samo onda “pobjednička”, ako je protivnik slabiji.
Ja vam predlažem jednu strategiju koja je uvijek uspješna, bez obzira koliko jak bio protivnik.
A ta se strategija zove: otpuštanje.
nastavlja se ...