NAPISAO WILLIAM SATURNO     SNIMIO KENNETH GARRETT

Dvojica umjetnika radila su uz svjetlo baklje i jutarnje sunce. Možda su bili blizanci, poput umjetnika pisara iz majanskog mita, iako su im se stilovi razlikovali. U svakom slučaju, za svoje su se zadatke obučavali odmalena, kopirajući slike i tekstove iz lepezastih knjiga sa svetim pričama. I gle, na ulaštenom sadrenom zidu, pod potezima njihova kista oživjeli su bogovi i činovi stvaranja svijeta.

Protežući se na oba sačuvana zida prostorije u podnožju piramide, dovršeni je mural remekdjelo čija je svrha bila dvojaka: iskazati počast bogovima i dokazati božansko pravo kralja. Prvi ga je vid učinio bezvremenim; drugi kratkotrajnim. Nakon samo nekoliko desetljeća iznad te je prostorije sagrađena oveća piramida, spomenik novom vladaru u drevnom gradu koji znamo kao San Bartolo. Skrivene gvatemalskom džunglom, slikarije su ondje počivale više od 2000 godina prije nego što su ta božanska lica nanovo susrela poglede običnih smrtnika. Bio sam te sreće da otkrijem mural, koji pokazuje ne samo iznimnu starost majanskog slikarstva već i dugovječnost njihovih predaja o postanku.

Projekt je započeo u ožujku 2001. sretnim slučajem, kad sam se sklonio u hladovinu jarka koji su podno piramide bili iskopali pljačkaši. Pogled mi je pao na lice boga kukuruza koji se osvrće za prekrasnom djevom. Žudio sam da vidim i preostali dio murala, ali potrajalo je dvije godine dok nismo isplanirali siguran način iskapanja koji umjetnine neće oštetiti. U ožujku 2003. počeo sam kopati uzak tunel unutar prostorije s muralom, paralelno uz najduži preostali zid. Da bih zaštitio slike, nisam dirao sloj žbuke i kamena preko njih. Prokopavši tunel, preostali sloj počeo sam uklanjati dlijetom.

Kao da se preda mnom otvorila drevna knjiga Maja, s pričom o postanku majanskoga kozmosa iz slabina nekog junaka. Dijelovi priče bili su poznati iz dva rukopisa napisana mnogo kasnije: Drezdenskog kodeksa iz 13. stoljeća i /Popol Vuha/ iz 16. stoljeća. No te su slike, starije od rukopisa više od tisuću godina, ispredale istu priču – začudnom ljupkošću i profinjenošću. Očito je majansko slikarstvo dostiglo svoje vrhunce stoljećima prije velikih djela Maja iz klasičnog razdoblja u 7. stoljeću. Gledano zapadnjačkim očima, to je kao da poznajete samo modernu umjetnost i onda nabasate na sliku Michelangela ili Da Vincija.

Na drugom kraju murala krilo se još jedno iznenađenje. Neki su znanstvenici smatrali da se u tom ranom, pretklasičnom razdoblju majanske povijesti gradovi države još nisu bili razvili u prave monarhije, sa svom poslije viđenom raskoši. No tu je prikazan kralj, imenovan i postavljen, kako prima krunu. Ukratko, ta je odaja naglavce okrenula većinu onoga što smo mislili da znamo o ranim Majama.

Kilometar i pol zapadno od oslikane odaje ležao je pravi kralj – u najranije datiranoj kraljevskoj grobnici Maja za koju se zna. Prošle je godine gvatemalska arheologinja Mónica Pellecer Alecio iskapala ispod malene piramide i pronašla naznake zapečaćene grobnice. Kružile su glasine da samo osam kilometara dalje “operiraju” pljačkaši, pa su članovi njezina tima radili 24 sata dnevno, spavajući u smjenama.

Trećega dana, tik nakon dva sata ujutro, 20 je radnika golemom drvenom polugom posječenom u šumi odgurnulo teško kamenje na vrhu. Ispod su ležale kosti čovjeka sa žrtvenim darovima, uključujući fino izrađenu posudu u obliku žabe i vazu s portretom Chaca, boga kiše. Na prsima pokojnika ležao je udubljeni medaljon od žada – simbol majanskih kraljeva...