Od polovice dvadesetog stoljeća industrijski napredak nas je počastio mnogim dobima i uslugama koje su uvelike olakšale naše živote te ih učinili udobnijima. Sve od gaziranih pića do plastike, računala, farmaceutskih i kozmetičkih pripravaka proizvodi su smišljeni i nastali u posljednjih pedesetak godina. Tijekom tih godina životni vijek se produljio, poljiprivredna proizvodnja porasla, u razvijenom svijetu se čak i onečišćenje okoliša smanjilo, ali kao nusprodukt tog napretka pojavila se izloženost novim kemijskim spojevima.

Osim akutnog toksičnog efekta, primijećen je i suptilan efekt nekih tvari, na ljudski endokrini sustav uzrokujući tako poremećaj u rastu i razvoju, a poslije i funkcioniranju organizma. Znanstvenici tu pojavu opisuju teorijom endokrinih disruptora i do sada su učinci primijećeni uglavnom i izraženije na životinjskom svijetu, pa se smatra da se ti trendovi mogu interpretirati i kao trendovi koji će se pojaviti i kod ljudi.

Što su hormoni?

Hormoni su ključni biološki prenositelji poruka unutar svakog organizma. To su kemijski spojevi koje luče žlijezde, a krvlju putuju do svojih odredišnih stanica. U stanicama se vežu za određene receptore i potiču stanicu da obavlja neke od svojih funkcija. Cjelokupni sustav koji se sastoji od žlijezda, hormona i receptorskih stanica naziva se endokrini sustav i o njemu ovisi kako naše tijelo regulira većinu životnih funkcija. Ljudima su najčešće poznati hormoni kao što su estrogen, testosteron, inzulin ili melatonin, te žlijezde koje se najčešće spominju kao što su jajnici, pituitarna žlijezda, nadbubrežna žlijezda, štitnjača, gušterača, ali naše tijelo funkcionira s još velikim brojem hormona. Naime, danas se zna da i neka tkiva luče endokrine hormone i da je uz već poznate, naše tijelo isprepleteno mrežom manje poznatih hormona.

Koncentracija hormona stalno se mijenja pod utjecajem vanjskih i unutarnjih uvijeta. Gotovo nezamislivo male varijacije tih koncentracija mogu imati značajni utjecaj na funkcije kao što su puls, funkcije imunog sustava, emocije ili mogućnost spavanja, te mogućnost začeća. Hormoni stalno signaliziraju biokemijske promjene, tj. njihovu ravnotežu u svijetu i flore i faune. Općenito možemo reći da je efekt hormona uvjetovan jednako i «timingom» izlučivanja i vezanja te njegovom koncentracijom.

Teorija endokrinih disruptora kaže, da je moguće da, tvari koje sliče hormonima, a mi ih unosimo u organizam, bilo hranom, vodom ili ih udišemo u našem tijelu interferiraju s delikatnim prirodnim ljudskim endokrinim sustavom (grubo rečeno, vežu se na njihova mjesta) i na taj način negativno utječu na zdravlje. Takve tvari nazivamo okolišnim hormonima, a smatra se da bi oni mogli utjecati na povišenje ili smanjenje prirodnih hormona, neovisno o signalima iz stanica, tj. koji nisu sinhroniziran s našim ritmovima i potrebama. To je posebno opasno u razdoblju fetalnog rasta i razvoja, kada su i najmanje količine različitih hormona izlučenih u specifično vrijeme važne za pravilan razvoj organa, cijelog tijela i uspostavu biokemijskog sustava.

Kako je primjećeno djelovanje endokrinih disruptora?
Ranih četrdesetih godina, u Australiji kod ovaca su primjećene povremene epidemije mrtvorođene janjadi, te neočekivano mnogo ovaca koje nisu mogle imati potomstvo. Dugotrajna istraživanja su na kraju utvrdila da je problem u ispaši ovaca. One su se, naime, hranile jednom vrstom djeteline koja je prirodno u sebi sadržavala kemijski spoj koji je mimikrirao biološku aktivnost estrogena, primarnog ženskog hormona. Od tada je otkriven veliki broj takvih tvari koje nazovamo fito (phyto) ili biljnim estrogenima, a nalaze se i u bijelom luku, soji, jabukama, ginsengu. Još se ne zna zašto ih biljke sintetiziraju iako se pretpostavlja da se radi o zaštiti upravo od preživača, ali je primjećeno da kad se jedu u velikim količinama utječu na reprodukciju kod goveda, svinja, glodavaca, ptica i riba.

Nakon ovaca, u sedamdesetima, znanstvenici su primijetili i neobjašnjive negativne promjene kod ptica, te su to nazvali interseks pticama, muški primjerci imali su jajčano tkivo, a neki ženski primjerci bili su pretjerano feminizirani i čak su se gnijezdili s drugim ženkama. Kao uzrok tome nisu se pokazali fitoestrogeni, nego nakupljanje pesticida DDT-a (dikloro-difenil-trikloroetan). Pokazalo se da DDT i jedan od njegovih proizvoda raspada DDE mogu se vezati na receptore ciljnih endokrinih stanica na koje bi se normalno trebali vezati androgeni,  tj. muški spolni hormoni. Studije na krokodilima koji su preživjeli onečišćenost svojeg staništa pesticidima (dikofol) i njegovim razgradnim proizvodima, pokazale su kako su i muški mladunci razvili jajčano, žensko spolno tkivo, a veličina penisa bila je manja od normalne. Promjene su bile u manjku testosterona, a kao uzrok su navedeni vjerojatna izloženost kemikalijama koja je blokirala produkciju androgena kod tih krokodila. Slične pojave primjećene su i kod riba i to na nekoliko različitih i udaljenih lokacija.

Sve to uputilo je i na moguću pojavu trendova djelovanja tvari sličnih hormonima i u ljudskoj populaciji. Ako je izloženost endokrinog sustava eksternalnim čimbenicima utjecala na aktivnost hormona kod životinja, moguće je i neke posljedice kod ljudi objasniti istim principom. Iako je broj slučajeva kad su ljudi bili izloženi određenim kemijskim spojevima mali, dokazi upućuju na to da se neki problemi, kao što su niska porođajna masa, smanjeni kvocijent inteligencije ili prerani porod, te promijenjeni odnos spolova, mogu pripisati hormonskoj mimikriji tih spojeva.

doc.dr.sc Ksenija Vitale
zena.hr