Wikipedija

Ime Okić seže u duboku prošlost hrvatskog naroda. Godine 1193. prvi put je zapisano postojanje grada - utvrde Okića na obroncima Plešivice, ali je ime Okić jamačno mnogo starije, možda čak kao i naša nazočnost u ovim krajevima. Utvrda je, vjerojatno, mnogo starija i pripadala je još ilirskim plemenima, kasnije rimskim legijama kao izvanredna točka za promatranje okolice, ali i za dojavnu službu onog doba, npr. za davanje svjetlosnih i dimnih signala. Postoji mogućnost da je i ime Okić ili neki njegov oblik preuzeto iz tih davnih dana, kada su Rimljani vladali ovim krajevima.

Okić je strma stožasta hridina kojom na istoku završava hrbat Plešivice, visoka 495 metara. S njenoga se vrha dopire pogled na Pokuplje i Zagreb.

Stijene s južne strane Okića odavna su alpinističko vježbalište. Zemljište Okića pripada planinarskoj organizaciji, koja ga je dobila presudom kotarskog suda u Samoboru 1933. godine.

Na vrhu je Okić grad, ostaci stare gradine. Izvrsno prilagođeni terenu, daju naslutiti nekadašnji oblik i veličinu. U svojoj prošlosti često je mijenjala vlasnike, a u područje pod njome u više su navrata prodrle turske čete.

Prvi poznati vlasnik Okića je Jaroslav, kojeg jedan pisani spis spominje 1217. g. U 14. st. Okić čine dva odvojena dijela burga, te kapela. Na zidovima burga se uočava nekoliko faza gradnje, vidi se kvalitetno romaničko zidanje. Od kamenih pojedinosti naziru se prozori, stubište i puškarnice.

Od 1616. godine spominje se kao ruševina