PROČITANO

463

PUTA

OD 14.01.2018.

od božice do boga 2

Već sam u 13. poglavlju „Od božice do boga“ rekao kako je nekoć svijet očito bio shvaćen kao harmoničan odnos svjetla i tame koji djeluju u suglasju i time čine JEDINSTVO poput predivnog simbola poznatog nam kao Tao ili yin-yang.

Tao

Prelistavajući malo eseje Josepha Campbella naišao sam na jedan izravno povezan s ovom temom, a naziv eseja je „The historical development of mythology“ (Povijesni razvoj mitologije), pa bi htio ovdje u kratkim crtama prezentirati.

Kao prvo, Campbell smatra kako linija podjele na Istok i Zapad, kada je riječ o mitologiji, ne smije biti kroz Egejsko more, čime bi odmah Grčka bila na Zapadu, a Turska na Istoku, nego da linija mora prolaziti kroz Iran, nekadašnju Perziju. Razlog je taj što se upravo u mitološkim reformama perzijskog proroka Zoroastera (oko 660. pr. Kr.) pojavilo mitološko gledanje svijeta koje će zatim utjecati na zapadnu kulturu. Campbellovim riječima: „Dok su nekoć u starijoj, metafizički orijentiranoj tradiciji, svjetlost i tama plesale skupa u kozmičkoj igri stvaranja svijeta, Zoroaster je radikalno razdvojio svjetlost od tame, te im pridodao etičke, moralne vrijednosti – svjetlost = čista i dobra, a tama = prljava i zla.“

Zoroaster

Za Zoroastera univerzum je velika borba ovih dvaju, po njemu, vrlo različitih sila – DOBRO PROTIV ZLA. Pošto je čovjek nastao kao posljedica borbe, on u sebi sadrži i dobro i zlo te može slobodnom voljom birati na čiju će stranu stati.

Naime, Zoroastera se smatralo nekom vrstom „drugog Adama“, usavršenog prvog čovjeka koji neće pasti pred kušnjom. Njegovim evanđeljem (objavljenim, kako se vjerovalo, 12000 godina nakon nastanka svijeta) u toj je epohi pobjedu odnijelo DOBRO, a kada se Zoroaster vrati (nakon novih 12000 godina) u liku mesije Saoshyanta (Saošanta), nastat će velika kozmička bitka u kojoj će tama na koncu biti u potpunosti istrijebljena. Pošto će postojati samo svjetlost, neće biti daljnje povijesti i Kraljevstvo Božje će zauvijek biti ostvareno.

Zvuči poznato? O da!

Ova perzijska mitologija je kasnije utjecala na judaizam, kršćanstvo i potom islam. Čak su i Grci djelomično preuzeli ovaj mit o borbi dobra i zla, što je vidljivo u Dionizovu kultu.

Caravaggiov Bakho/Dioniz

Campbell prezentira mitološku priču o Dionizovu čudesnom začeću i rođenju u špilji. Demetra, božica ratarstva i plodnog tla, je sakrila kćer Perzefonu (začetu sa Zeusom) u špilju kako bi ju zaštitila od ljubomorne Here. Ubrzo je Perzefoni prišao Zeus u obliku zmije te je ona začela s njim sina, Dioniza. (I molim vas, nemojte mi ovdje misliti o nekom incestu! To je mit.) Tako je Dioniz rođen i dojen u špilji. (Sjetite se slike Leonarda da Vincija!!)

Leonardo da Vinci - Madona u špilji

Dok se jednom dječak igrao, s leđa su mu pristupila dva Titana (rod starih bogova) koje je poslala Hera. Raskomadali su dječaka na 7 dijelova, ispekli ga i počeli jesti. Zeusa je privukao miris mesa, a kada je ugledao kanibalsku scenu odmah je razorio Titane pomoću svoje munje. Tužnome je ocu prišla božica Atena i dala mu Dionizovo srce koje je spasila od Titana. Zeus je progutao srce i nanovo rodio Dioniza.

Smatra se kako su ljudi nastali iz praha Titana te tako u sebi sadrže zlo ali i dobro (Dionizovo tijelo).

Znači, dok je perzijska, Zoroasterova, mitologija takoreći jednosmjerna, linearna, ima početak i kraj, istočna mitologija je kružna poput godišnjih doba. Svi znamo mit o 4 doba – zlatno, srebrno, brončano i željezno. Svijet se od zlatnog doba pogoršava i na koncu završava u kaosu te se raspada, no samo kako bi nastao iznova, nov i osvježen poput cvijeta da bi nastavio svoj daljnji kružni tok. „Posljedično tome“, kaže Campbell, „na čovjeku je da igra dobivenu ulogu poput Sunca, Mjeseca, životinjskog i biljnog svijeta, a zatim, ako je moguće, da se poistovjeti sa srži koja nastanjuje čitavu cjelinu.“

Tako možemo ove dvije mitologije podijeliti na:

1. DEMONSKU – gdje su bogovi i demoni predstavljeni kao nešto što ima vlastiti život i svijest, nešto odvojeno od nas samih. To je sila koja djeluje kao nevidljiva ali se pojavljuje i u oblicima. Javlja se u vizijama gdje djeluje na pojedinca, ili u ritualima gdje djeluje na skupinu. Judeo-kršćansko-islamsko nasljeđe možemo (objektivno gledano) smatrati moćnom varijantom ove prve mitologije.
2. METAFIZIČKA – koja je doživjela veliki uspon u Indiji u 8. i 7. st. pr. Kr. Te se raširila po čitavom Istoku, a citati će sami za sebe demonstrirati ogromnu razliku od prethodne mitologije:

Iz Brhadaranyaka Upanišade (8-7. st. pr. Kr.): „… Tako, tko god štuje neko drugo božanstvo različito od svoga Sebstva, misleći 'On je jedno, a ja drugo', taj ne zna.“

Ili pak dalje:

„There the eye goes not;

Speech goes not, nor the mind.

We know not, we understand not

How one should teach it.“

(„Ondje oko ne vidi;

Ne doseže niti govor, niti um.

Mi ni ne znamo, niti razumijemo

Kako to podučavati.“)