Blaženka Grgić: časopis Nova Akropola, broj 7

 

Istražujući svijet bajki i dječjih priča, možemo se upitati čemu one zapravo služe, koja im je svrha? Jesu li namijenjene tek dječjoj zabavi, služe li kao preludij za san umornom mališanu ili možda imaju i neku drugu, manje očitu svrhu?

 

Što su zapravo dječje bajke i priče, odakle one? Odgovoriti na ova pitanja vrlo je zahtjevan zadatak – učiniti to sa svim detaljima i ući u sve dubine, zahtijevalo bi knjigu povelikog obujma, stoga ćemo se ovdje ograničiti samo na neke osnovne elemente i naznake.

 

PODRIJETLO I IZVORI BAJKI

 

Drži se da je izvorište bajki i priča u narodnoj tradiciji koja čuva i prenosi pradavna vjerovanja. Nemali broj onih koji su se prihvatili istraživanja bajki zastupao je stav da su njihovi tvorci “ljudi iz naroda”: anonimni, pjesnički nadareni pojedinci koji su te priče jednostavno spretno izmišljali, vjerojatno za potrebe podučavanja vlastite djece.

 

Kroz priču o npr. Pepeljugi, služinska se kćer, vjerojatno, trebala nadati boljoj budućnosti i tako lakše podnositi težinu sadašnjosti.

 

Zbog nedostatka životnog iskustva, dijete neće u svojoj mašti zamišljati grube i okrutne scene nekog dogđaja u bajci. Naprotiv, u njegovoj će mašti bajka biti od toga potpuno čista, a svaka npr. smrt, ostat će na razini simbola, dakle neće se preseliti u djetetovu stvarnost – jer malom djetetu nedostaje stvarna svijest o značenju tog pojma.

 

Može se reći da će dijete doživljavati bajku intuitivno i u njenoj cijelosti, prije nego li analitički, u detaljima i poredbeno. Ono će se – točnije rečeno – uživljavati u priču i likove, oponašajući ih.

 

Dijete će kroz oponašanje podražavati ono što mu se svidjelo i što ga se duboko dojmilo te će na taj način uvoditi u svoju svijest nove pojmove i situacije.

 

Ova “imitativna magija” – oponašanje, za dijete ima istu važnost i vrijednost kao stvarni događaj. Ono iz njega derivira određeni odnos i iskustvo prema izazovima koje postavlja priča.

 

Na ovaj način bajka i priča predstavljaju pripremu “psihičkog terena” za raznovrsne situacije i odnose s kojima će se u svom razvoju čovjek susretati; kroz uživljavanje već je postignut određen stupanj prepoznavanja i vrednovanja situacija, kao i način kako se prema njima treba postaviti da bi krajnji ishod bio pozitivan.

 

Pojmovi dobrog i lošeg, dobra i zla, kod malog djeteta vezani su uz njegovu osobnost (ego) – uz njegove želje i ugode. Ono što želi to je dobro; ono što je njemu ugodno, to je željeno i dobro.

 

Ali, bajke i priče postavljaju pojmove dobra i zla u širi, transpersonalni kontekst, nastojeći osobnost budućeg odraslog čovjeka formirati kao nesebičnu i čovjekoljubivu, ukazujući da sve što je ugodno i željeno nije uvijek dobro, ispravno i pametno.

 

Strah i njegovo svladavanje važne su točke čovjekova nutarnjeg razvitka, jer bez “usuditi se” nema ni “postići”.

 

Iz svega ovoga proizlazi da je uloga bajke čvrsto pedagoška, njeni simboli su određeni i ne trpe “umjetničke zahvate”, drugačije interpretacije, “osvježenja sadržaja”, relativizaciju pojmova dobra i zla, niti bilo kakve druge intervencije u smislu i pouci.

 

Jer, promjenom naravi temeljnih događaja i elemenata (simbola) mijenja se smisao i poruka priče.

 

SVIJET BAJKE

 

Svrha bajke, međutim, ne prestaje usmjeravanjem ka izgradnji valjanih osobnih i socijalnih karakteristika u neformiranom pojedincu. Izgradnja ovih zapravo vodi ka ostvarenju općeg principa čovjeka kao bića s duhovnim težnjama, jednako kao i materijalnim. Materijalne težnje održavaju fizički život na kvalitetnoj razini, dočim to duhovne težnje čine za nutarnji, mentalni i duhovni život pojedinca.

 

Mnogi simbolički elementi u bajkama ukazuju na potrebu ulaganja i usmjeravanja svojih snaga u plemenita djela kao na jedini put ka sreći i ispunjenju. Pritom nije zanemarena ni “dobit”, ali ona nije svedena na puko materijalno blagostanje, već se ostvaruje kroz zadovoljstvo postignutom nutarnjom srećom, kojoj i nije potrebna velika vanjska i materijalna raskoš.

 

Temeljni mit

 

Zajednički elementi koji su otkriveni u mitovima i legendama, ali i bajkama različitih kultura, oni konstantni obrasci koji se pojavljuju kao istovrsni po smislu, ako ne i po formi, nazvani su temeljnim mitom.

 

Kakva je uloga ovog temeljnog mita?

 

On se može definirati kao osnova, temelj koji sadrži elemente univerzalnog, općeljudskog značenja, sposobne da premoste specifičnosti različitih kultura, civilizacija, povijesnog vremena, običaja i navika pojedinog kulturnog kruga, a da istovremeno ostanu svima prepoznatljivi.

 

Na taj način mit/legenda/bajka postaju nositeljima jednog univerzalnog odgoja i obuke u saznanjima koja se tiču svakog ljudskog bića, čovjeka općenito, kroz svako vrijeme i prostor.

Kroz ovu odgojnu osnovu provučene su niti događaja, radnje koja nosi simbole i kombinira ih na odgovarajući način, kako bi izrazila poruku.

 

Elementi temeljnog mita su nositelji skrivenog (“ezoteričnog”), uvijek istog smisla, dok su formalne uvjete – one u kojima se radnja zbiva i likovi žive – različite kulture prilagodile sebi i svojim specifičnostima.

 

Temeljni mit u svom sadržaju uključuje nekoliko osnovnih elemenata i pripadajućih simbola:

 

- glavni lik (čije je rođenje često popraćeno nekim neobičnim događajima ili znamenjima)

 

- potraga za nekim ili nečim;

 

- prolazak kroz kušnje;

 

- savladavanje kušnji i protivnika;

 

- nalaženje traženog, savladavanje zadatka;

 

- vjenčanje ili kakva odgovarajuća varijanta.

 

Primjere ovakvog temeljnog ustrojstva nalazimo kod mnogih mitova, epova (npr. Orfej i Euridika u Grčkoj, Ramajana u Indiji, Inana i sedam anundakija u Sumeru, Kralj Arthur i vitezovi Okruglog stola u srednjovjekovnim predajama i sl.), i naravno, kod bajki (Snjeguljica i sedam patuljaka, Pepeljuga, Aladinova čarobna svjetiljka, Trnoružica, Ivica i Marica, Crvenkapica, itd.).

 

Identifikacija likova i situacija

 

U psihološkom ključu tumačenja, postoji samo jedan jedini glavni lik u bajci, a svi ostali likovi koji se pojavljuju predstavljaju osobine tog jednog lika, njegove vrline odnosno mane, ono što mu na putu pomaže ili ga ometa.

 

Primijenjeno na onoga kome je bajka namijenjena – čovjeka – ovo predstavlja simboličku sliku ljudske psihe, koja nije jednoznačna, već u sebi obuhvaća dualnosti koje su često u neravnoteži.

 

Npr. Snjeguljica i zločesta maćeha ilustriraju odnos između čistoće psihe (Snjeguljica) i suprotnosti tome (maćeha), koja je isprva jača (ljepša), sve dok se čovjek ne odluči za plemenita životna načela, pri čemu “zla maćeha” gubi prevlast.

 

Dualnost ljudske psihe sastoji se u sukobu između onoga što je znano kao dobro i pozitivno i onoga što takvo nije, pri čemu često baš to negativno izgleda privlačnije (ljepše), od skromne i manje “raskošne” dobre strane.

Ili, kako nagoviješta jedna druga priča: slabe i nerazvijene dobre strane u usporedbi s bazičnim, dobro razvijenim nagonima, izgledaju isprva kao ružno i nezgrapno pače, ali u konačnici, pače postaje prelijepi, snažni labud, koji “patke” ostavlja daleko iza sebe.

 

Filozofski problem zadobijanja vrline dobro je poznat i razrađen u bajkama. Vrlina, kao i u filozofiji, nigdje nije osvojena samim rođenjem i bez napora, već nadilaženjem raznih iskušenja, stoga je i predstavljena kao “tiha ljepotica”, za razliku od naizgled udobnijih puteva koji na kraju ipak ne vode trijumfu i sreći. Maćeha u “Snjeguljici” se npr. pokazuje kao ružna vještica onda kad nagovara Snjeguljicu da uzme njene otrovane predmete.

 

Ako se dijete na ovakvom mjestu u priči rastuži ili rasplače, ne treba ga pretjerano tješiti. Bolje je da dijete duboko doživi propast i tragediju glavnog lika, jer on sintetizira sve njegove pozitivne karakteristike.

 

Dobar i lijep princ simbolizira duhovnu stranu čovjeka, on je uvijek spasitelj slabijeg, pasivnog elementa u priči, koji je najčešće predstavljen ženskim likom – tradicionalnim simbolom ljudske psihe (od grčkog mita “Amor i Psyche”, pa do srednjovjekovnih prikaza psihe kao dame sa jednorogom i zrcalom).

 

Princ, simbol duhovnog, dolazi na kraju, nakon prolaska kroz kušnje. Nakon svojevrsnog “kaljenja” – koje prolazi stupnjeve od “nevine djevojke” (bez iskustva) do “ružne vještice” (prevlast mana) – da bi u opet uzlaznoj putanji, nakon “smrti” starog i “uskrsnuća” u novom, boljem i kvalitetnijem životu, psiha zadobila produhovljenost, iskazanu kroz vjenčanje s princom.

 

Šuma

 

Međutim, dolazak do toga prepun je raznovrsnih neprilika i prepreka. Najčešći motiv je “gubitak puta”: glavni lik se nađe u nepoznatoj, mračnoj i gustoj šumi, ne znajući kamo krenuti.

 

Ovaj element simbolizira psihološko “vrijeme puberteta” – dolazi do odvajanja od doma, od starih vrijednosti koje izgledaju nedovoljno dobre, ali to je nužan put individualizacije i pronalaženja svog vlastitog puta, zasnovanog opet na vlastitom iskustvu.

 

Element “traženja-nalaženja” simbolički govori o stjecanju valjanih iskustava “na vlastitoj koži”.

 

Da bi se čovjek mogao pravilno postaviti prema životu, on mora razlučiti bitno od nebitnog: mora pronaći put kroz “šumu pojavnosti” u životu i među njima razabrati svoje uporišne točke.

 

Bajka kaže: on treba razdvojiti “žito od pepela”. Odluka koju donosi njegova je, ali i posljedice odluke također su njegova odgovornost.

 

Ova “kriza identiteta” nastupa s krajem psihološkog djetinjstva (koje nije nužno vezano uz stvarnu dob osobe), kad dolazi do gubitka osjećaja za jedinstvo (koje se ostvaruje kroz obitelj), kad se počnu uočavati zbunjujuće suprotnosti u svojoj okolini (i u svijetu općenito), što dovodi do gubitka nutarnjeg centra (uporišta), do opće nesigurnosti i do iskazanog ili zatomljenog bunta.

 

Traženje puta kroz ovu simboličku šumu, zapravo je traženje puta do sebe samoga.

Postojanje pravih i krivih puteva, dobrih i loših likova, traženja i nalaženja, predstavlja način da se u svijest dovedu različiti elementi čovjekovih i ostvarenih i potencijalnih mogućnosti.

 

Važnost upoznavanja različito obojenih događaja i likova vezana je uz proces “osvješćivanja”, poznat u psihoanalitičkoj praksi.

 

Naime, čovjek može djelovati samo na ono što poznaje i čega je aktualno svjestan.

Nesvjesni i podsvjesni procesi djelotvorni su samo u jednom pravcu – prema čovjeku, dočim on nema mogućnost djelovanja na njih, sve dok ih ne “osvijesti”, tj. ne uključi u svoju aktualnu svijest.

 

S postojanjem velikog broja nesvjesnih mehanizama (onih koje ne poznaje), čovjek gubi recipročan dio svoje slobodne volje i dio mogućnosti da izabire i odlučuje slobodnom sviješću.

 

On je, u ovom slučaju, tom svojom vlastitom (ali nepoznatom) silom, primoran na određene postupke koje ni sam ne razumije niti im poznaje uzroka, stoga im se ne može ni oduprijeti. Takav “nutarnji neprijatelj” opasniji je od vanjske prisile, jer ga se teže otkriva i prepoznaje.

 

Bajka, kroz svoje simboličke elemente i radnje, pridonosi prepoznavanju tih mehanizama u čovjeku, a samim time otvara i mogućnost njihove kontrole.

 

Pojam nutarnje slobode, koja je teže osvojiva od vanjske, poznat je u mnogim filozofskim učenjima: na istoku u budizmu, na zapadu u stoicizmu, gdje npr. Seneka kaže: “Sudbina vodi one koji to hoće, a vuče one koji to neće” – što je aluzija na one koji sami upravljaju svojom sudbinom, kao i na one koji su joj podvrgnuti (“robovi sudbine”) i nesvojevoljno “vučeni” njenim putevima.

***

Ovo je samo jedan mali dio značenja i simboličkih poruka koje bajke, mitovi i legende skrivaju. Proučavanje i tumačenje bajki kroz korištenje psiholoških ključeva vrlo je mlada disciplina, stoga će se o ovoj temi sigurno još puno tog otkriti i zabilježiti u vremenima što dolaze.

 

Bajka je, u svojoj odgojiteljskoj ulozi, zapravo “etika za djecu” ili – pouka o valjanom životu i kako ga postići. Jer, kako je govorio Sokrat, nakon rođenja tijela, kojemu asistira babica, potrebno je i “drugo rođenje” kojemu je on babica, a to je majeutika – rođenje duše – u čemu veliku ulogu može odigrati lijepo ispričana, mudra i poetična bajkovita priča.