Nova djeca 8. dio

Nova djeca - Moja iskustva

Nova djeca: 8. dio

Jako mi je stalo do ove djece i ništa mi ne bi pričinilo veću radost nego pokušati im pomoći da šire svoje svjetlo u svijet i pomoći im – tako da se njihov pravi genij prepozna i njeguje od najranije dobi.

U posljednjih nekoliko dana imala sam veliki unutarnji poziv da ovo stvarno bude moj poziv u sljedećih nekoliko godina – iako iznad i  završetka trilogije koju upravo pišem. Ipak, nalazim da sam prisiljena pomoći toj djeci i na čudan način, istraživanja i informacije koje imam za svoje knjige, povezani su s tom djecom – zapravo, to je jedno te isto!

To bi mogla biti činjenica da sam i ja jedno od prvih volonterskih zvjezdanih djece. Oduvijek sam imao taj sjajan osjećaj da se ne uklapam u normu - nešto što mi je donijelo više boli na ovom svijetu nego što se sjećam. Često vidim stvari iz kozmičke perspektive, koja je daleko ispred vremena, i nimalo me frustrira što drugi to ne vide. Ipak, nedavno je došlo do velikog pomaka i sve više ljudi se otvorilo alternativnim načinima razmišljanja jer se cijela percepcija o tome tko smo i što zapravo jesmo mijenja.

Kao knjižničarka morala sam ići za tom djecom, možda više nego bilo koja druga. U meni su često nalazili srodnu dušu, jedinu koja je često znala razumjeti njihove frustracije i pokušati im pomoći da se nose. Osjetio sam duboku vrstu očaja - budući da su bili prisiljeni postati nešto što sami po sebi nisu!

Imam dosta učitelja za prijatelje i često sam ih pitao ne razumiju li da su ta djeca drugačija i da obrazovni sustav zaostaje. Potreban je potpuno revolucionaran način razmišljanja. Ova djeca trebaju više pažnje i slobode za istraživanje nego bilo koja prije njih.

Odgovori su se uvijek vraćali na činjenicu da su oni to osjećali, dapače osjećali isto, ali rad za obrazovne institucije sa sobom nosi i dodatni jaram poučavanja unutar zadanog okvira i oni su jednostavno bili preopterećeni i previše zauzeti administrativnim poslovima i provođenjem te djece, pomalo na silu, kroz školu. Često su se žalili na činjenicu da se njihova vlastita izvedba testirala u odnosu na to koliko je djece napravilo ocjenu... Dakle, onda dodatni pritisak da se prilagode, unutar postavljenog okvira ili kurikuluma. Na kraju samo odustanu!

Dodajte ovome da su roditelji često previše zauzeti penjanjem na poslovnoj ljestvici ili držanjem koraka s Jonesovim da bi shvatili da se ljubav ne može kupiti novcem – i da je provođenje vremena s ovom djecom – kvalitetno vrijeme – često daleko važnije nego zapravo kupiti ih sve naprava koje su tek izašle na tržište. Mnogi ih roditelji jednostavno stave ispred TV-a ili bilo čega drugoga kako bi ih izbacili iz kose – I DJECA TO ZNAJU!

Često su mi se žalili na svoje roditelje. Razumijem da se na ovom planetu mora financijski preživjeti – ali često su zanemarena unutarnja putovanja srca i duše i djeca to intenzivno osjećaju. Čeznu za dodirom punim ljubavi, činjenicom da imaju s kime razgovarati, ili će jednostavno sjediti i slušati što pokušavaju reći.

Često sam završavala radeći upravo to. Ponekad bih samo lutala po Knjižnici, a njih u suzama zatekla u kutu. Jednostavno sam sjela i pitala ih zbog čega plaču. Ispričane priče su me beskrajno rastužile. Jednostavno bih ih uzela u naručje i pokušala ublažiti zbunjenost i bol. Ostala sam bez riječi jer jednostavno nisam mogla dati odgovore zašto se odrasli ponekad ponašaju tako kako jesu.

“Kad bi me samo voljeli i prihvatili onakvu kakva jesam, a ne pokušavali me promijeniti u nešto što nisam!” Ova je izjava uvijek iznova dolazila u prvi plan, a to sam si postavljala otkad sam se mogla sjetiti.....

Nije li tužno što često stojimo na grobovima i odlažemo svježe cvijeće, plačemo suze žaljenja....a u stvarnom životu naši najbliži imaju veliku potrebu za našom bezuvjetnom ljubavlju i pažnjom, a mi im to nikada ne damo do znanja koliko nam je stalo do njih? Radije dajte bezuvjetnu ljubav i pažnju onima koji su vam najbliži i najdraži dok su još živi i na ovoj planeti, nego žalite zbog toga kada ih iznenada više nema!

Cijenite ono što imate! Reci im da ih voliš takve kakvi jesu..... Oni to ne znaju samo zato što ti pripadaju – posuđeni su ti, da, ali tebi ne pripadaju – i žele čuti i osjećati da vam je stalo do njih – i volite ih baš takve kakvi jesu!