Iako u većini rječnika za riječ ''pogreb'' stoji objašnjenje ''stavljanje trupla u zemlju'', pokapanje ne izgleda uvijek tako.

Diljem svijeta razvile su se neobične prakse pokapanja umrlih.

Obožavanje neba, zemlje, vatre i vode potječe od samih početaka ljudske vrste, pa su ovi elementi zauzeli i važno mjesto u pogrebnim praksama.

Mongolija - žrtvovanje
Lame diktiraju cijeli obred, njihov broj je određen socijalnim statusom preminulog. Određuju pratnju koja će putovati s pokojnikom, kao i vrijeme i dan pogreba.

Mongoli vjeruju u povratak duše, pa se zato lame i mole i nude hranu kako bi otjerali zle duhove i zaštitili obitelj pokojnika. Samo lame smiju dirati tijelo. Pokojnik se slaže u položaj fetusa (muškarci na desnu, a žene na lijevu stranu, i jedni i drugi s rukom ispod glave).

Tijelo se iznosi kroz prozor ili rupu u zidu, kako bi se spriječio ulazak zlih duhova kroz otvorena vrata. Truplo se zatim polaže na tlo i oko njega se posloži kamenje te se seoski psi, koji nisu jeli danima, puste da pojedu ostatke.

Kameni ''okvir'' ostaje kao uspomena na pokojnika.

Tibet – nebeski pogreb
Slične pogrebne običaje kao Mongoli imaju i Tibetanci, koji svoje pokojnike ostavljaju na otvorenom, predatorima na konzumaciju. Ova ceremonija predstavlja savršen budistički čin – Jhator. Bezvrijedno tijelo predstavlja hranu pticama.

Budisti vjeruju da je tijelo prazna ljuštura, bezvrijedna nakon što ga napusti duša.

Haida – pokapanje u jamama
Hida su indijanski narod ili grupa plemena američkih Indijanaca porodice Skittagetan, nastanjenih na Otočju Kraljice Charlotte u kanadskoj provinciji Britanska Kolumbija, koji svoje pokojnike jednostavno bace u otvorenu jamu iza sela, no ne i poglavice, šamane i ratnike.

Njih nabijaju palicama dok ih ne uspiju strpati u drveni kovčeg veličine prosječnog komada prtljage, koji zatim polože pored totemskog stupa ispred kuće njegovog plemena.

Skandinavija - vikinški pokopi
Iako na spomen vikinških pokopa svi odmah imamo sliku pokojnika položenog na palubu broda koji plovi prema zalazu, stvari nisu izgledale tako.

Takav pokop bio je preskup, pa su Vikinzi svoje pokojnike pokapali u grobove u obliku broda, koje bi 'iscrtali' kamenjem. S njima su pokapali hranu i njihove omiljene stvari.

Nekad davno, kad bi preminuo istaknuti član plemena, njegova supruga bi išla od muškarca do muškarca te vodila ljubav s njima (čitaj: bila silovana) prije nego što bi je položili u grob pored svog voljenog.

Kiribati – pokapanje lubanja
Bdijenje na ovom malom otoku traje od tri do 12 dana, ovisno o statusu pokojnika. Par mjeseci nakon pokopa tijelo pokojnika se iskopa van i lubanja se odvoji od tijela te se naulji i ulašti, prije nego joj ponude duhan i hranu. Nakon toga se tijelo vraća u grob, a lubanja smješta na počasno mjesto u stanu.

Bali – spaljivanje
Na ovom hinduskom otoku vatra je put u novi život. Tijelo pokojnika se prvo opere i položi na stol s hranom, nužno za put u drugi svijet. Svjetiljkama se osvijetli put do pokojnika kako bi seljani znali da je preminuo.

Pokojnik se zatim polaže u masovnu grobnicu zajedno s ostalim preminulim seljanima dok ih se ne skupi dovoljan broj i organizira masovno kremiranje u središtu sela.

U pogrebu sudjeluje cijelo selo koje kiti lomaču i prisjeća se preminulih.

Havaji - pokapanje u pećinama
Tradicionalni havajski pokop odvija se u pećinama, gdje se polaže tijelo pokojnika u položaju fetusa, svezanih ruku i nogu te se pokrije tkaninom napravljenom od kore duda.

Ponekad se odstrane unutarnji organi i tijelo napuni solju kako bi se sačuvalo. Kosti se smatraju svetima i vjeruje se da imaju ronilačke moći.

U mnogim pećinama na Havajima još uvijek se nalaze ove kosti.

Pokop u oceanu
Kako je većina planeta pokrivena vodom, pokop na moru bio je stoljećima uobičajena praksa za mornare.

Po internacionalnom pravu kapetan bilo kojeg broda, bez obzira na veličinu i nacionalnost, može voditi službeni pokop na moru.

Pokojnik se položi u običnu jutenu vreću za teret, koja se na kraju zašije i oteža kamenjem prije nego se baci u more.

U britanskoj mornarici zadnji šav na vreće trebao je proći kroz pokojnikovu usnu kako bi se uvjerili da je on uistinu mrtav.