Sada bi se okrenuo jednoj posve drugačijoj kulturi – Navajo Indijancima. Naime, indijansko shvaćanje života i povezanosti čovjeka sa svime što ga okružuje, fascinira me već duže vrijeme. Dovoljno je samo pročitati pismo poglavice Seattlea kako bi se osjetilo barem djelić nekadašnjeg predivnog duha koji je bijela civilizacija istrijebila u svojoj potrebi za osvajanjem teritorija, koja joj je u krvi još od davnih nomadskih predaka.  Riječi kao što su: "…Ovo znamo – ZEMLJA NE PRIPADA ČOVJEKU, ČOVJEK PRIPADA ZEMLJI. Sve su stvari međusobno povezani poput krvi koja nas sve sjedinjuje…" ili "…Čovjek nije istkao paučinu života, on je samo jedna od njezinih niti. Što god učini paučini, čini samome sebi..." i danas, nakon više od 150 godina, dirnut će svakoga tko imalo shvaća poruku i univerzalnu istinu života. Koliko god se kulture razlikovale, i kod Navajo Indijanaca nalazimo isti onaj motiv borbe sa čudovištem koje prijeti određenoj zajednici. Jedan primjer toga je Navajo priča o sinovima Sunca. Baš poput budista, Navajo Indijanci su radili pješčane slike koje su služile u ritualne svrhe.

Slika 36: Navajo Indijanci
izrađuju pješčanu sliku

Ova priča je služila za inicijaciju mladića u ratnike i popraćena je pješčanim slikama od kojih ću neke ovdje prikazati. Treba napomenuti sa oni na svojim slikama ne prikazuju stvari realistički. Oni ih znaju prikazati na taj način, ali to u ovom slučaju ne žele. Njihova poanta je prikazati duhovno značenje stvari, a ne njihov vanjski izgled.
Početak priče nam donosi "Djevičansko rođenje". Žena se kupala u jezeru gdje je rodila dva sina – jednoga pošto ju je obasjalo Sunce, a drugoga pošto ju je obasjao Mjesec. Pošto obje svjetlosti zapravo dolaze od Sunca, ova dva dječaka su bili sinovi Sunca. Živjeli su sa majkom i ubrzo su doznali kako im susjedstvo muče čudovišta. Sjetili su se kako bi bilo najbolje da potraže svoga oca radi pomoći. Potom opet dolazimo do onog trenutka odabira između dva puta. Majka im je rekla: "Uokolo vreba velika opasnost. Možete ići na jug, istok i zapad, ali nikako nemojte ići na sjever." Naravno, naši junaci odluče otići na sjever. To je jedini način da dobijete novi materijal – nemojte slušati zajednicu jer ona je ta koja je zaglavila u nevolji. Tako dječaci prolaze granice svijeta i ulaze u nepoznato područje.

Slika 37: Pješčana slika Navajo Indijanaca,
dječaci odlaze na sjever i ulaze u nepoznato

Nakon duže pustolovine, susretnu Ženu-pauk. Ona je neka vrsta dobre vile, živi pod zemljom i simbolizira duh same Majke Zemlje. I baš kao što je Arijadna pomogla Tezeju davši mu nit, Žena-pauk daje dječacima pero koje će ih štiti na daljnjem putu.

Slika 38: Dječaci prolaze prepreke
zahvaljujući peru (sa lijeve strane)


Slika 39: Dječaci prelaze preko kozmičkog oceana
(ispod njih su četiri planine od četiri strane svijeta)

Nakon mnoštva prepreka u kojima im je pomoglo pero, dječaci napokon dolaze do kuće svoga oca Sunca. On ih podvrgne strašnim iskušenjima kako bi se uvjerio u istinitost njihove tvrdnje da su mu sinovi. Kada su, opet zahvaljujući peru, prošli sva iskušenja, otac im je odao njihova prava imena i opskrbio ih moćima za ubijanje čudovišta.

Slika 40: Dječaci dolaze u kuću Sunca
(križići sa lijeve strane su njihovi koraci)


Slika 41: Dječaci dobivaju moći
za uništenje čudovišta

Ovo je oblik inicijacije, motiv "Drugog rođenja" kroz Oca. Slična stvar se pojavljuje i u priči o Kristu, no o tome nešto kasnije. Dječaci se poduplaju zbog velike moći i kroz kozmički ocean se vrate kući te poraze čudovište i riješe svoje susjedstvo problema.

Slika 42: Dječaci poduplani od velike moći


Slika 43: Dječaci se vraćaju kući
kroz rupu u kozmičkom oceanu

Na kraju svaki od dječaka stoji na jednoj od četiriju strana svijeta koje su simbolizirane sa četiri planine drugačijih boja. Tako su oni neka vrsta zaštitnika ili čuvara svijeta. Predivna priča.

Slika 44: Dječaci stoje na planinama

koje simboliziraju četiri strane svijeta

Čudesno je kako se taj motiv ubojice čudovišta pojavljuje u svim kulturama, pa čak i onima koje nikada nisu bile u međusobnom dodiru. Najbitnije je shvatiti poruku ovakve priče i ubrzo će kulturološke razlike u detaljima postati sasvim nebitne. Poanta ubijanja čudovišta upravo je rješavanje straha i postizanje sklada i mira. Zadatak psihijatra je pomoći osobi pri ubijanju zmaja, uništavanju pogubnog dijela ega, kako bi ju vratio u ravnotežu. Starozavjetni mit o Joni u utrobi kita govori upravo o tome kako je potrebno postići neku vrstu pomirenja s ovim čudovištem iz dubina. Čudovište u vodi simbolizira energije nesvjesnoga jer voda u psihologiji uvijek simbolizira ono nesvjesno. To se čudovište uvijek pojavljuje na pragu, dodirnoj točki između svjesnog i nesvjesnog, onoga poznatog i nepoznatog čovjeku. Čudovište izranja iz dubina i odvlači junaka u podzemlje gdje se on mora s njim suočiti.

Slika 45: John Singleton Copley, Watson i morski pas,
1778. Museum of Fine Arts, Boston

Da bi se postigla ravnoteža ili mir, potrebno je ne dopustiti čudovištu da zavlada, preuzme kontrolu, nego ga nadvladati. Okrenemo li se germanskoj mitologiji pronaći ćemo priču koja upravo oslikava taj primjer pobjede nad čudovištem i uspostavljanje ravnoteže. Ondje se pojavljuje junak po imenu Siegfried koji odlazi u špilju kako bi se suočio sa zmajem. Onoga trenutka kada ubije zmaja, Siegfried osjeća da bi trebao kušati njegovu krv te tako i učini. Potrebno je da upije nešto od moći toga čudovišta. Kada je kušao krv ovaj junak odjednom čuje zvuk prirode, razumije govor životinja – on je postigao ravnotežu, stavio se opet u sklad sa prirodom, pronašao je svoju istinsku srž.

Slika 46: Siegfried ubija zmaja Fafnira,
Mary Evens Picture Libary


Slika 47: Arthur Rackham,
Siegfried kuša zmajevu krv, 1910.

Postizanje ravnoteže ili mira upravo je ono o čemu govori svaki mit o junaku, kao što bi trebala i religija koja ga slijedi. Izbjegavanje čudovišta koje nam čini probleme i prepreku na našem putu ka samoostvarenju, neće nam previše pomoći. Jedini pravi recept za takav pothvat jest ne bojati se nego skupiti dovoljno hrabrosti i odvažnosti te krenuti u borbu. Pobjeda nad čudovištem omogućuje čovjeku istinski blagoslov i mir. Zato mi se posebno sviđaju one odlučne Tezejeve riječi kada on kaže: "Ne, ja idem šumom!"