Zmije dolaze u kontakt s ljudima od pamtivijeka. Kod mnogih naroda zauzimale su centralno mjesto u mitologiji. Plemena Afrike i Australije vjerovala su da je zmija božanstvo voda koje svojim vijugavim kretnjama stvara potoke i rijeke, a povezivala su zmiju s mitom stvaranja života, štujući je kao Majku Zemlju samu koja rađa sva ostala bića iz sebe. Vjerovanje je vjerojatno bilo potaknuto zmijinim činom odbacivanja kože, što je također dovelo do vjerovanja da je besmrtna.

Plemena Indijanaca u Sjevernoj Americi koja nisu živjela nomadskim životom vjerovala su da zmija predstavlja pupčanu vrpcu koja ih povezuje s Majkom Zemljom, a Indijanci plemena Hopi jednom godišnje plesali bi sa zmijama u rukama kako bi osigurali plodnost prirode. Zmije su na kraju plesa puštane kako bi zagarantirale bogate ljetine. U antičkoj Grčkoj zmija se povezivala s mnogo vjerovanja, no jedno od zapamćenih do danas je vjerovanje u ljekovite moći zmija. U antička vremena bezopasne zmije su se puštale da slobodno gmižu u odajama gdje su se liječili bolesnici kako bi na njih prenijele iscjeljujuće energije. Upravo od drevnih grčkih vjerovanja nasljeđujemo različite prikaze zmije omotane oko štapa ili pehara kao simbol moderne medicine.

Čini se da moderna zapadna civilizacija svojim prelaskom na Kršćanstvo uvodi u kulturu i opću fobiju od zmija. Od samog početka Svetog pisma sve je jasno, a od Rajskog vrta do danas se demoniziranje zmija razvilo na nivo da se djeca, koja sama po sebi nemaju urođeni strah od zmija, uče kako su zmije zla bića, otrovna i agresivna, opasnost za svakog tko im se približi. Realno gledajući, takav strah je donekle i opravdan jer su u velikoj većini slučajevi susreta s otrovnicom u povijesti završili kobno, točnije smrću koja nije niti brza niti ugodna.

 
Kontinentalni taipan

Na sreću za nas Hrvate, u Lijepoj našoj postoje samo dvije vrste koje mogu ugroziti ljudski život – poskok i riđovka, no i njihovi ugrizi vrlo rijetko završavaju fatalno. Australci pak s druge strane imaju razloga za brigu, jer uz nevjerojatnu brojnost otrovnih životinja dijele teritorij s najotrovnijom zmijom svijeta. Radi se o kontinentalnom Taipanu, najdužom zmijom Australije, kojeg ondje najčešće nazivaju Fierce Snake iliti opaka zmija. Otrov joj je 50 puta jači od otrova čegrtuše i čak 200 do 400 puta jači od otrova obične kobre. Jednim ugrizom ova ljutica od dva metra ubrizga dovoljno otrova da ubije stotinu odraslih ljudi.

Otrov joj je moćan neurotoksin koji izaziva respiratornu paralizu, a žrtva ugriza umire za najviše 45 minuta od gušenja. Iako je taipan relativno mirna zmija, kad ju se uznemiri pokazuje svoju opaku narav po kojoj je dobila ime. Raširi vrat slično kao kobra, upozorava na napad njihanjem glave, a kad napadne to čini toliko munjevito da žrtva zadobije nekoliko ugriza prije nego što stigne reagirati. Na sreću za lokalno stanovništo, susreti čovjeka i Taipana izuzetno su rijeti obzirom da živi u nenaseljenim pustinjama australske unutrašnjosti.

Australska smeđa zmija druga je ne samo po dužini u Australiji, nego i po opasnosti za ljude. Zabilježeni su primjerci koji su dosezali čak do 3 metra dužine, a količina otrova koju ubrizga gotovo je nevjerojatna. U usporebi sa zmijom tigar, trećom najotrovnijom vrstom u Australiji, koja u jednom ugrizu ubrizga 10 do 20 miligrama otrova, smeđa zmija ubrizga nevjerojatnih 150 miligrama.

 
Pješčana efa

No, visoka toksičnost otrova ne čini zmiju najsmrtonosnijom za čovjeka. Veliki faktor u toj nesretnoj jednadžbi je samo stanište zmije. One vrste koje dolaze u čest kontakt s čovjekom, a nemaju nužno jedan od najjačih otrova u zmijskom svijetu, mogu biti daleko opasnije. Dobar primjer je pješčana efa koja se smatra najvećim ubojicom među svim zmijama, a rasprostranjena je diljem Afrike te velikim dijelom Azije i Indije.

Tony Phelps, svjetski priznati autoritet na području zmija otrovnica, u svojoj knjizi 'Poisonous Snakes' navodi da ova zmija vjerojatno ubije najviše ljudi od svih zmija. To je posljedica njenog velikog područja rasprostranjenosti, čestog života u blizini ljudi te činjenice da, iako mala (najveći primjeri dosežu jedva 60 cm), ima vrlo toksičan otrov. Zabilježeni su smrtni slučajevi od ugriza efe duge oko 20 cm. Posljedice ugriza izuzetno su neugodne. Dolazi do naoticanja mjesta oko ugriza, a oteklina se može proširiti cijelim udom uzrokujući mjehure na koži. Vrlo često dolazi do iskašljavanja i povraćanja krvi, gastrointestinalnog krvarenja te krvarenja kroz urinarne kanale.

 
Crna mamba

Iako gore navedena vrsta ubije najviše ljudi, stanovnici afričkih sela najviše strahuju od crne mambe. Crnu mambu smatraju najopasnijom zmijom na svijetu. Jednim ugrizom ubrizga otrova dovoljno da ubije 20 do 40 odraslih ljudi. Uz to je i vrlo agilna, dostiže brzinu do 20 kilometara na sat, a može podići jednu trećinu svojeg tijela, koje doseže četiri i po metra dužine, tako da su česti ugrizi čak i u vrat i glavu. No najveću prijetnju predstavlja njezina znatiželja lišena straha povezana s agresivnom naravi.

Za razliku od ostalih zmija, crna mamba je poznata po tome što napada bez povoda, a za vrijeme parenja kobno može biti i približavanje na čak 10 metara. Neće se zadovoljiti jednim ugrizom, nego napada višestruko i to, za razliku od drugih zmija, područje vrata i glave. Mnogi bi pomislili da je crna mamba dobila ime po svojoj boji, no to nije točno. Ovisno o godišnjem dobu crne mambe su svjetlije ili tamnije sive, a ime je dobila po karakterističnom crnom nepcu koje pokazuje prije nego što napadne.

Zmija koja najviše zastrašuje indijska sela je krait. Kraitovi uglavnom nisu dulji od jednog metra, ali imaju izuzetno toksičan otrov koji djeluje na živčani sustav. Kontrastno su obojeni - najčešće su crni ili tamo smeđi sa žutim, bijelim ili crvenkastim poprečnim prugama.

 

Zanimljivo je ponašanje prugastog kraita. On je po danu potpuno bezopasan. Uzme li ga se u ruku, on tada i ne pokušava ugristi, nego sakriva glavu ispod savijenog tijela. Međutim, po noći je to sasvim druga zmija. Vrlo je agresivan i odmah se brani ugrizom.

No najveći broj ljudi strada od kraitovog ugriza na spavanju. Dok lokalni seljaci spavaju, uglavnom na podu, krait im se uvlači u kuće i krevete u potrazi za miševima. Do ugriza dolazi kada se zmiju u snu slučajno nagnječi, a ugriz se doima toliko neznatnim da se mnogi ni ne probude nakon što ih zmija napadne. Žrtve se tek kasnije požale na jake grčeve u trbuhu popraćene paralizom ostalih udova. Uzrok smrti je najčešće gušenje zbog potpune paralize dijafragme.

Kao što ste mogli prepoznati iz dosadašnjeg teksta, otrovi zmija dijele se na neurotoksine i hemotoksine. Neurotoksini dijeluju na živčani sustav time što stvaraju određenu prepreku na spoju dvaju živaca ne dopuštajući živčanim impulsima da provedu informaciju od dijelova tijela do mozga i natrag. Zbog toga što mišići ne dobivaju informaciju od mozga da se mogu opustiti, ostaju zgrčeni što dovodi do paralize, zastoja disanja i rada srca.

Hemotoksini su otrovi koji uništavaju crvene krvne stanice i ometaju normalan proces zgrušavanja što dovodi do strašnih oštećenja tkiva i obilnog krvarenja. Hemotoksični otrovi uzrokuju smrt znatno sporije od neurotoksina, a uz to su mnogo bolniji. Pozitivna strana cijele priče je što se hemotoksični otrovi koriste u modernoj medicini, točnije u razvoju lijekova protiv bolesti zgrušavanja krvi.

 
 
www.tportal.hr