Po ocu, učitelju, podrijetlom je iz Plavne u Bačkoj, Bunjevac, po majci iz Našica podrijetlom Slavonac, a rođenjem je Srijemac. Odgojen je u Zagrebu, koji napušta u šestom razredu gimnazije, otišavši u Beč na vojnu veterinarsku školu. U Petrovaradinu i Zagrebu 1894. služi vojsku, iz koje dezertira ne podnoseći vojnu stegu, te emigrira u Beograd, gdje živi kao čelist u kazališnom orkestru, te slobodni novinar i književnik. Potom živi u Münchenu, Ženevi i Parizu, ostavši ondje pet godina, da bi se opet vratio u Beograd, gdje ga je 1908. zatekla amnestija. Od tada do smrti živi u Zagrebu. Živeći isključivo od književnoga i novinarskoga rada, Matoš je stvorio vrlo opsežan opus, koji sadrži pjesme, novele, drame, putopise, feljtone, književne, kazališne, glazbene i likovne eseje i kritike, te političke eseje i članke.

Za života je Matoš objavio desetak knjiga i knjižica, od kojih su neke poslije zasebno pretiskivane, a skupljene su i u dvama izdanjima njegovih sabranih djela (1940. i 1973), u koje su, uz njih, ušla i sva Matoševa djela neobjavljena u knjigama za njegova života, kao što su, primjerice, njegove pjesme.

Njegova najpoznatija djela su "Iverje", 1899., "Novo iverje", 1900., "Ogledi", 1905., "Vidici i putovi", 1907., "Za Kranjčevića", 1908., "Umorne priče", 1909. i "Naši ljudi i krajevi", 1910.

Umro je 17. ožujka 1914. godine u Zagrebu.