Za vladavinu Marije Terezije svojstvena su apsolutistička i centralistička nastojanja povezana s germanizacijom. U to vrijeme počinju i prvi sukobi Hrvata s Mađarima, a u njima se Marija Terezija na kraju priklanja Mađarima. U Hrvatskoj se od godine 1767. uvodi Kraljevsko vijeće, takozvani Consilium Regium, dakle hrvatska vlada neovisna o Mađarima, ali već nakon dvije godine podvrgava to vijeće ugarskom Namjesničkom vijeću, što je značilo da je Hrvatska podložna Ugarskoj. Oduzela je isusovcima školske poslove i cenzuru. S druge strane, torturu i parnice protiv vještica stavila je pod svoju kontrolu, što je ubrzo dovelo i do konačne likvidacije tog srednjovjekovnog krvavog naslijeđa.

Nastojala je pod pritiskom novoga doba spriječiti prekomjerno iskorištavanje kmetova, određujući maksimum njihovih obveza prema gospodarima, tako da feudalac nije više smio tražiti od svojih podložnika namet prema vlastitom nahođenju, već se morao držati takozvanog hrvatsko-slavonskog urbara Marije Terezije. Uvela je opću školsku obvezu, tako da su sva djeca od 6-13 godina morala ići u školu. Poticala je razvoj manufaktura u Austriji, ali je tako priječila njihov razvoj u Hrvatskoj. Njezina je vladavina u nasljednim zemljama započela ratom na život i smrt.

U razdoblju od 1740. do 1763. godine vodila je četiri rata koja su dovela do znatnih teritorijalnih gubitaka - prije svega Šlezije, ali i talijanskih zemalja. Svome je sinu Josipu II. ostavila u naslijeđe opomenu kako nikad ne smije zaboraviti da je bolji osrednji mir nego slavni rat. Reforma vojske, ostvarena 1748. godine, jedna je od velikih i dalekosežnih novina njezine vladavine. Ona je jasan dokaz jedne od najizraženijih osobina Marije Terezije, a na kojoj se zasniva njezino slavno državničko umijeće: uvijek se znala okružiti pravim savjetnicima i u pravom trenutku poslušati njihove savjete.