Vrativši se u domovinu u doba Bachova apsolutizma proživljava svoje posljednje godine kreativno sputan materijalnom bijedom. U periodu od 1851. do 1853. godine bio je besplatni nadzornik školskih učionica Glazbenog zavoda, a nakon što je otpušten iz te službe prihvaća mjesto sudbenog auskultanta. Razočaran, osamljen i gotovo posve zaboravljen sklada malo. Njegovo posljednje djelo Opijelo nije sačuvano. Vatroslav Lisinki bio je najdarovitiji među skaldateljima Ilirskog pokreta i prvi hrvatski profesionalni glazbenik koji je ujedno postavio temelje nacionalnom smjeru u Hrvatskoj, a posebice operi, solo-pjesmi, orkestralnoj i zborskoj glazbi. Iako nije analitički proučavao izvornu narodnu glazbu uspio se više od ostalih suvremenika približiti ideji Iliraca - stvaranju umjetničke glazbe zasnovane na narodnoj. Lisinski u biti romantički lirik svoje je najbolje dao u 70-ak solo pjesama, melodijski inventivnih, formalno raznolikih, a po ugođaju pretežito elegičkih. Preminuo je 31. svibnja 1854. godine. Glavna djela Vatroslava Lisinskog: Oj talasi, mili, ajte; Prosjak; Miruj, miruj, srce moje; Tuga djevojke; Moja lađa; Putnik; Tam gdje stoji; Porin; Ljubav i zloba.