Da bi bio osmišljen, život treba biti i
razumljiv u smislu utvrđenih ideja i zakona, a oni za uzvrat moraju odgovarati nepromjenjivim i vječnim
stvarnostima, koje se prikrivaju iza putujuće pozornice.*

No, ako je to ono što podrazumijevamo pod "smislom
života", tada smo si zadali nemoguć zadatak - učvrstiti ono što teče.

Prije nego uspijemo otkriti ima li boljeg načina da razumijemo naš svemir, moramo jasno sagledati kako se uopće dogodilo da se "smisao" brka s "utvrđivanjem".

Korijen poteškoće nalazi se u tome što smo svoju moć rasuđivanja razvili toliko brzo i jednostrano da smo zaboravili na pravi odnos između misli i događaja, riječi i stvari.

Svjesno mišljenje krenulo je naprijed i stvorilo vlastiti svijet, pa kad se on nađe u sukobu sa stvarnim svijetom, imamo osjećaj dubokog nesklada između "Ja", svjesnog mislioca, i prirode.

Ovaj jednostran razvitak čovjeka ne začuđuje intelektualce i "misaone" ljude, koji su samo iznimni primjerci nastojanja što je zarazilo čitavu našu civilizaciju.

Ono na što smo zaboravili jest da su misli i riječi dogovori, te da je kobno dogovore shvaćati previše ozbiljno.

Dogovor je ono što se društvu čini prikladnim, primjerice - novac.

 Novac nas oslobađa neugodnosti vezanih za razmjenu.

No, besmisleno je novac shvaćati previše ozbiljno, pobrkati ga sa stvarnim bogatstvom, jer nam ne bi
mogao koristiti kao hrana, niti bi nas uspio zagrijati kao odijelo.

 Novac je više ili manje statičan, jer se zlato, srebro, čvrst papir ili bankovni račun može "sačuvati" za dugo vremena.

Ali, ono pravo blago, kakvo je hrana, lako je pokvarljivo.

I tako, neka zajednica može posjedovati sve zlato svijeta, no ne ubere li ljetinu, ona će izgladnjeti.

Gotovo su na isti način i misli, ideje i riječi moneta za stvarne stvari.

One nisu te stvari i - iako ih predstavljaju, na mnogo načina nisu nimalo u skladu s njima.

Kao s novcem i bogatstvom, tako je i s mislima i stvarima: ideje i riječi su više ili manje utvrđene, dok se stvarne stvari mijenjaju.

Lakše je reći "Ja", no prstom uprijeti u vlastito tijelo, ili pak reći "želim" nego pokušati objasniti onaj neodređen osjećaj koji imamo u ustima i trbuhu.

Jednostavnije je reći "voda", no odvesti prijatelja do izvora i pokazati mu je odgovarajućim pokretima.

Također je prikladno dogovoriti se o tome da će se iste riječi koristiti za iste stvari te potom održavati te riječi neizmijenjenima, čak ako su stvari o kojima govorimo u neprestanom pokretu.

U početku se vjerojatno snaga riječi činila magičnom; i zaista, čudesa koja je verbalno razmišljanje moglo
izazvati, opravdavala su taj dojam.

 Kakvo je to čudo samo moralo biti, riješiti se neprilika znakovnog jezika i dozvati prijatelja jednostavnim izgovaranjem nekog kratkog zvuka - njegovog imena!

Nije ni čudo što su se imena držala tajnovitim manifestacijama nadnaravnih moći, te da su ljudi svoja imena izjednačavali sa svojim dušama, ili ih koristili za prizivanje duhovnih sila.

Zaista, snaga riječi utuvila se čovjeku u glavu na više različitih načina.

Definirati nešto gotovo da je dobilo isto značenje kao i razumjeti to nešto.

I još važnije, riječi su čovjeku
omogućile da definira i samoga sebe - da na određeni dio svojih iskustava nalijepi naziv "Ja".

Možda je u tome značenje onog prastarog vjerovanja da je ime zapravo duša.

Jer, definirati znači izolirati, odvojiti
jedan sustav oblika iz strujanja života i reći: "Ovo je Ja."

Kada čovjek sebe može imenovati i definirati, on osjeća da ima identitet.

 Odatle, on počinje osjećati - kao i kod riječi, odvojeno i statički - da se suprotstavlja onom stvarnom, fluidnom svijetu prirode.

S osjećajem odvojenosti započinje i osjećaj sukoba između čovjeka s jedne, i prirode s druge strane.

Jezik i misao hvataju se u koštac s tim sukobom, a magija, kojom se čovjeka može dozvati zazivajući mu ime, primjenjuje se i na svemir.

I njegove su moći dobile ime, one su poosobljene - personalizirane, pa se izražavaju kroz mitologiju i
religiju.

Tako postaju shvatljive i prirodne pojave, jer se sve redovite pojave, kakve su rotacija zvijezda i izmjena
godišnjih doba, mogu oblikovati u riječi te pripisati bogovima ili Bogu, vječnoj Riječi.

U kasnijim će vremenima i znanost koristiti iste ove pojave, proučavajući svaku vrstu redovitosti koja se pojavljuje u svemiru, nadijevajući im nazive, razvrstavajući ih i koristeći na još čudesnije načine.

Ali, kako su uporaba i priroda riječi i misli ono što treba odrediti, definirati, izolirati, postaje neizmjerno teškim opisati najvažniju osobinu života- njegovo kretanje i žitkost.

Kao što novac ne predstavlja laku pokvarljivost i jestivost hrane, tako ni riječi i misli ne predstavljaju vitalnost života.

Odnos između misli i kretanja nešto je poput razlike između stvarnog čovjeka koji trči, i igranog filma, koji trčanje prikazuje nizom "slika".

Mi se utječemo dogovoru o takvim slikama kad god želimo opisati ili razmišljati o bilo kojem tijelu u pokretu, kakvo je primjerice vlak, izjavljujući da se on u tim-i-tim vremenima nalazi na tim-i-tim mjestima.

Samo, to nije posve točno.

Možete reći da se vlak "sada!" nalazi na određenomu mjestu.

Ali, bilo vam je potrebno nešto
vremena da biste izrekli to "sada!", dok se vlak i dalje kretao i u tom vremenu, ma koliko ono bilo neznatno.

Možete jedino reći da se vlak u kretanju trenutno nalazi (tj. zaustavio se) na određenome mjestu u određenom trenutku, ako je oboje beskonačno malo.

No, beskonačno male točke i određeni trenuci uvijek su zamišljene točke, dijelovi svijeta matematičkih teorija, a ne stvarnoga svijeta.

 Alan Watts

nastavlja se...