III. VELIKO STRUJANJE

 

Čini se da smo mi pomalo nalik mušicama uhvaćenima u med.

Život nam je sladak, pa ne želimo odustati od njega, a opet - što se više zaplićemo u nj, to smo više uhvaćeni u zamku, ograničeni i frustrirani.

Volimo ga i mrzimo istodobno.

 Zaljubljujemo se u ljude i stvari samo da bi nas mučila strepnja zbog njih.

Sukob ne nastaje samo između nas i svega što nas okružuje; on nastaje i u nama samima.

er, neukrotiva priroda nalazi se i oko nas, i unutar nas.

Očajan "život" koji je u isto vrijeme prelijep i kratkotrajan, ugoda i patnja, blagoslov i prokletstvo - također je život naših tijela.

Kao da smo podijeljeni u dva dijela.

S jedne je strane naše svjesno "Ja", istovremeno smušeno i zbunjeno, stvor uhvaćen u zamku.

S druge je strane ono "ja" koje je dio prirode - svojeglava putenost, sa svim svojim trenutno lijepim i frustrirajućim ograničenjima.

Prvo "Ja" smatra sebe razumnim momkom, i vječno kritizira naše drugo "ja" zbog njegove poročnosti - zato što posjeduje tolike strasti koje za "Ja" stvaraju nevolje.

Naime, lako podliježe bolnim i nesnosnim boleštinama, ima organe koji se tako lako troše, želje kojima se nikada ne može udovoljiti, i to oblikovane tako da ćete se razboljeti, nastojite li im konačno i u cijelosti udovoljiti u jednom velikom "pokušaju".

Možda je najgora stvar vezana za ovo naše drugo "ja", za prirodu i svemir ta, da ga nikada ne možemo "odložiti".

Ono je poput prelijepe žene koje se nikad nećemo dočepati, i čija je privlačnost upravo u njenoj neuhvatljivosti.

Jer, kratkotrajnost i promjenjivost svijeta dio je i bit njegove životnosti i ljepote.

 Zbog toga pjesnici često svoje najljepše stihove ispisuju kad govore o promjeni, o "prolaznosti ljudskog života".

Ljepota te poezije leži u nečemu višem, a ne samo u nostalgiji koja nam steže grlo.  

Dođe kraj sad našim pijankama.

Ovi naši druzi, k'o što ti već rekoh, duhovi zapravo bjehu, i rastopiše se sad u zrak, tek u rijedak zrak: I poput ploda te vizije što lebdi, rasplinut će se kule okovane oblacima, blistave palače, dostojanstveni hramovi, čak i sam veliki svijet, da, i svi oni što trebaju ga naslijediti, i, poput ove nestvarne svečanosti što blijedi neće iza sebe ostavit' ni trag. 

U ovoj ljepoti postoji nešto više od samog nizanja slika prepunih glazbe, a tema rasplinuća nije jednostavno posudila raskoš i blistavilo od svega što će se rasplinuti.

Vjerojatnije je da slike, iako lijepe same po sebi, oživljavaju kroz sam čin svoga nestajanja.

Pjesnik im oduzima njihovu statičku čvrstoću i ljepotu, koja bi inače bila samo skulpturalna i arhitektonska, te ih preobražava u glazbu koja umire tek što je zabrujala.

Kule, palače i hramovi započinju vibrirati i odvajati se od razuzdanog života unutar njih.

Otići, to znači živjeti; ostati i nastaviti, to znači umrijeti.

"Ako zrno pšenice ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako umre, rodi velik rod."

Jer, pjesnici su uvidjeli istinu: da su život, promjena, kretanje i nesigurnost zapravo različiti nazivi za jedno.

Ako igdje, onda je upravo ovdje istina jednaka ljepoti, jer se pokret i ritam nalaze u biti svega što volimo.

U kiparstvu, arhitekturi i slikarstvu dovršeni oblici mirno stoje, no i tada je oku ugodno kad u tom obliku nazre nedostatak simetrije, kada lik, makar i zatočen u kamenu, izgleda kao da se nalazio usred nekog pokreta.

Nije li onda neobična nedosljednost i neprirodni paradoks što se "Ja" toliko odupire promjeni u "ja" i u svemiru koji ga okružuje?

Jer, promjena nije samo snaga uništavanja.

Svaki je oblik zapravo jedan uzorak kretanja, i svako živo biće nalik je rijeci, koja - nije li otjecala, ne bi nikada bila u stanju ni utjecati u more.

Život i smrt nisu dvije suprotstavljene sile; one su jednostavno dva načina gledanja na istu silu, jer kretanje je promjena, jednako graditelj, koliko i razoritelj.

Ljudsko tijelo živi jer je složen sustav pokreta, cirkulacije, disanja i probavljanja.

I zato - odupirati se promjeni, nastojati priljubiti se jedino uz život nalikuje zadržavanju daha: ustrajete li u tome, ubijate sami sebe.

U ovom razmišljanju o nama kao podijeljenima u "Ja" i "ja", lako zaboravljamo da i naša svijest živi zato što se kreće.

Ona je jednako toliko dio i proizvod strujanja promjena kao i tijelo, i čitav svijet prirode.

Razmotrite li to pozornije, uočit ćete da je svijest - ono što mi nazivamo "Ja" - zapravo strujanje iskustava, osjeta, misli i osjećaja u neprestanom kretanju.

No, kako ova iskustva u sebi sadrže i sjećanja, imamo dojam da je ovo "Ja" nešto čvrsto i postojano, poput ploče na koju život upisuje svoje zabilješke.

Ipak, zajedno s prstom koji upisuje, pomiče se i ova "ploča", kao rijeka koja teče zajedno sa svojim valićima, pa je sjećanje kao zapis upisan na vodi - zapis, koji nije sačinjen od ugraviranih slova, nego od valova koje pokreću drugi valovi, zvani osjetima i činjenicama.

Razlika između "Ja" i "ja" velikim je dijelom opsjena, iluzija sjećanja.

U stvarnosti, "Ja" je od iste naravi kao i "ja".

To je dio čitavog našeg bića, kao što je i glava dio tijela.

No, ako se to ne shvati, "Ja" i "ja", glava i tijelo osjećat će da su posvađani.

"Ja", koje ne shvaća da je i samo dio promjena, nastojat će dati smisao svijetu i iskustvu, pokušavajući ga utvrditi.

 Tada ćemo dobiti rat između svijesti i prirode, između čežnje za stalnošću i činjenice strujanja.

Taj rat mora biti krajnje besplodan i frustrirajući - pravi začarani krug - jer se u njemu sukobljavaju dva dijela iste stvari.

On mora misli i djela skretati u krugove, koji se sve brže i brže kreću prema ništavilu.

Naime, ne uspijemo li uvidjeti da je naš život promjena, postrojavamo se protiv samih sebe i nalikujemo uroborosu, zavedenoj zmiji koja nastoji progutati vlastiti rep.

Uuroboros je vječiti simbol svih začaranih krugova, svakog pokušaja da se razdvoji vlastito biće i da jedan njegov dio zagospodari nad drugim.

Trudili se mi koliko hoćemo, "utvrđivanje" nikada neće dati smisao promjeni.

Jedini način da se osmisli promjena bio bi - uroniti u nju, kretati se s njom i pridružiti se njenom plesu.

Religija, onakva kakvu većina nas poznaje, očito je nastojala dati smisao životu - utvrđivanjem.

Pokušala je dati značenje ovom prolaznom svijetu povezujući ga s neizmjenjivim Bogom i pronalazeći njegov cilj i svrhu u besmrtnom životu, u kojemu pojedinac postaje jedno s nepromjenjivom prirodom božanstva.

 "Pokoj vječni daruj im, Gospodine, i svjetlost vječna svijetlila im."

Na isti način ona pokušava pronaći smisao i u vrtložnim kretanjima povijesti, dovodeći ih u vezu s utvrđenim Božjim zakonima, "čija Riječ traje zauvijek".

Tako smo si sami stvorili problem, brkajući shvatljivo s onim utvrđenim.

 Mislimo da nije moguće doprijeti do smisla života, osim ako se tijek događaja nekako ne ugura u stroge oblike.

Alan Watts

nastavlja se...