Na primjer, uzmimo osobu koja zna da će za dva tjedna biti operirana.

U međuvremenu ne osjeća nikakvu fizičku bol; ima dovoljno hrane; okružena je prijateljima i razumijevanjem okoline; bavi se poslom koji je zanima.

No, zbog neprestane strepnje koja je obuzima, ne može uživati u svemu tome.

 Postaje neosjetljiva na trenutnu stvarnost koja je okružuje.

Um joj je opterećen nečim što još nije ovdje.

Ne radi se o tome da ona o tome razmišlja praktično, nastojeći donijeti odluku o tome treba li se ili ne treba podvrgnuti operaciji, ili planirajući da zbrine svoju obitelj i organizira poslove u slučaju smrtnog ishoda.

Sve te odluke ona je već donijela.

Ne, ona razmišlja o operaciji na posve beskoristan način, koji joj razara sva trenutna uživanja u životu i nimalo ne pomaže riješiti bilo koji problem.

No, ona si ne može pomoći.

Ovo je tipičan ljudski problem.

Ljudi ne strepe samo zbog operacije u neposrednoj budućnosti.

Može ih zabrinjavati sljedeća mirovina, prijetnja rata ili društvene nesreće, strah hoće li moći dovoljno uštedjeti za stare dane, ili konačno, mogu se bojati i same smrti.

Ovaj "rušitelj sadašnjosti" čak i ne treba biti neka buduća strahota.

To može biti nešto izniknulo iz prošlosti, sjećanje na ranjavanje, na zločin ili nepromišljenost koja progoni i u sadašnjosti osjećajem gnušanja ili krivnje.

Snaga sjećanja i očekivanja tolika je da su za većinu ljudi prošlost i budućnost ne samo jednako stvarne, nego čak i stvarnije od sadašnjosti.

Sadašnjost se ne može živjeti sretno ako

se nije "raščistilo" s prošlošću, i ako budućnost nije prepuna svijetlih obećanja.

Nema dvojbe da moć sjećanja i predviđanja, izrade pravilnog redoslijeda unutar kaosa nepovezanih trenutaka leži u prekrasnom razvoju osjećajnosti.

Na neki način, upravo je to ono postignuće ljudskog mozga koje čovjeku pruža najosobitiju snagu da preživi i prilagodi se životu.

No, način na koji obično rabimo tu snagu pogoduje uništavanju svake od njenih prednosti.

Naime, malo je koristi od toga što smo sposobni sjećati se i predviđati, ako nas to čini nesposobnima da živimo puninom života u sadašnjosti.

Ima li smisla planirati hoću li biti u stanju jesti sljedećeg tjedna, osim ako neću stvarno i uživati u jelima kad se jednom nađu preda mnom?

A ako sam toliko obuzet planiranjem što ću pojesti idućeg tjedna da nisam u stanju potpuno uživati u onome što jedem sada, naći ću se u jednakom škripcu i kada hrana od sljedećeg tjedna postane "sadašnjost".

Ako moja sreća velikim dijelom ovisi o prebiranju po sretnim uspomenama i očekivanjima, tek sam maglovito svjestan ove sadašnjosti.

Bit ću maglovito svjestan sadašnjosti i u svim onim dobrim situacijama koje sam predvidio za sebe.

Naime, već sam stvorio naviku gledati unatrag i unaprijed, i time sam sebi otežao vlastitu prisutnost sada i ovdje.

I zato, kad me već moja svijest o prošlosti i budućnosti čini manje svjesnim sadašnjosti, moram početi razmišljati o tome živim li ja uopće u stvarnom svijetu.

Napokon, budućnost je poprilično beznačajna i nevažna ne pretvori li se prije ili poslije u sadašnjost.

Ali, planirati nešto za budućnost koja nikad neće postati sadašnjošću i nije mnogo apsurdnije od planiranja budućnosti koja će me, kad se dogodi, zateći "odsutnog" i duboko zagledanog u nešto preko njezinog ramena, umjesto izravno u njeno lice.

Ta vrsta života u mašti ispunjenoj očekivanjima radije no u stvarnosti koju nam nudi sadašnjost stvara posebnu poteškoću poslovnim ljudima koji žive samo da bi umnožavali bogatstvo.

Toliki se bogataši puno bolje razumiju u to kako stvoriti i uštedjeti novac, nego u to kako ga iskoristiti i uživati u njemu.

 Oni ne uspijevaju živjeti, jer neprestano sve pripremaju za to - da će živjeti.

 Umjesto da zarađuju za život, oni zarađuju da bi zaradili, pa kada dođe vrijeme i za odmor, postaju nesposobni da se zaista i odmore.

Mnogi se među ovim "uspješnim" ljudima dosađuju i jadno osjećaju kad odu u mirovinu, pa se vraćaju na posao samo da bi spriječili nekoga mlađeg da zauzme njihovo mjesto.

S drugog stajališta, način na koji koristimo sjećanja i predviđanja čini nas manje, a ne više prilagodljivima životu.

Ukoliko, želimo li uživati u radosnoj sadašnjosti, moramo biti sigurni i u svoju sretnu budućnost, mi "tražimo kruha nad pogačom".

Nemamo tu vrstu sigurnosti.

I najbolja predviđanja prije su stvar vjerojatnosti no pouzdanosti, i po svemu onom što znamo, svatko od nas će patiti i umrijeti.

Pa ako ne možemo sretno živjeti bez osigurane budućnosti, znači da se nismo prilagodili ni životu u svijetu konačnosti, u kojemu se unatoč najboljim planovima događaju nesreće, a na kraju i smrt.

Evo, dakle, ljudskog problema: postoji cijena koju treba platiti za svako uvećavanje svjesnosti.

Ne možemo biti osjetljiviji na užitke, a da ne postanemo osjetljiviji i na patnju.

 Prisjećajući se prošlosti, možemo planirati budućnost.

No, planirati užitke protuteža je "sposobnosti" da se užasavamo boli i strahujemo od nepoznatog.

Nadalje, porast akutnog smisla za prošlost i budućnost daje nam na odgovarajući način i maglovit smisao za sadašnjost.

Drugim riječima, čini se da dopiremo do točke u kojoj su prednosti naše spoznaje nadmašili njeni nedostaci, jer nas je krajnje velika osjećajnost učinila neprilagodljivima.

U takvim okolnostima osjećamo da smo u sukobu s vlastitim tijelima i svijetom koji ih okružuje, pa postaje utješno što još možemo misliti da smo u ovom svijetu prepunom suprotnosti tek "stranci i putnici".

Ako naše čežnje nisu usklađene sa svime što nam ovaj ograničeni svijet može ponuditi, tada naša srca nisu stvorena za konačnost, nego za beskonačnost.

Tada i nezadovoljstvo naših duša izgleda kao znak i zalog njihove božanstvenosti.

 No, da li čežnja za nečim dokazuje da to i postoji?

Znamo da to nije nužno.

Može biti utješno misliti da smo mi stanovnici nekog drugog, a ne ovog svijeta, i da se nakon našeg odlaska sa zemlje možemo vratiti u naš istinski dom, za kojim nam čezne srce.

Ali mi jesmo stanovnici ovoga svijeta, i ako ne postoji konačno zadovoljenje nezadovoljstva duše, nije li tada priroda učinila ozbiljnu pogrešku stvorivši čovjeka?

Kao da je život u čovjeku zapravo u beznadnom sukobu sa samim sobom.

Da bismo bili sretni, moramo imati ono što ne možemo imati.

U čovjeku je priroda začela čežnje koje nije moguće zadovoljiti.

Više ispijanja iz vrela užitaka iznijelo je na vidjelo osobine koje su čovjeka učinile podložnijim patnji.

To nam je dalo barem neznatnu moć da nadziremo budućnost - a cijena toga je frustrirajuća spoznaja da na kraju ipak moramo biti poraženi.

Držimo li to apsurdnim, znači da je priroda u nama začela inteligenciju kako bi se izgradila za apsurdnost.

Čini se da je svjesnost spretan način koji je priroda izumila da muči sama sebe.

Naravno, ne želimo pomišljati da je to istina.

No, lako bi se moglo pokazati da većina naših razmišljanja nije ništa drugo do razmišljanje o našim željama - metoda prirode kojom ona potiskuje samoubojstvo, da bi se sav taj idiotizam mogao nastaviti.

Tada razmišljanje nije dostatno.

Moramo krenuti dublje.

Moramo zaviriti u ovaj život, u prirodu koja je osviještena u nama, i moramo otkriti da li je ona uistinu u sukobu sa samom sobom te da li stvarno priželjkuje sigurnost i stanje bez patnje, koje njeni pojedinačni oblici nikada ne mogu uživati.

Alan Watts