IX. PONOVNO PREISPITIVANJE VJERE - 4

 
Nasuprot tome, pakao ili "vječno prokletstvo" nije vječnost vremena koje traje bez prestanka, nego onog
neprekinutog kruga, trajanja i frustracija zbog kretanja u krug i uokolo, kada se stalno progoni nešto što se nikada ne može dostići.

Pakao je naša glupost, vječna nesposobnost, ljubav prema sebi, samosvijest i opsjednutost sobom.

To je nastojanje da se pogleda u vlastite oči, da se čuju vlastite uši ili poljube vlastite usne.

Međutim, shvatiti da je život potpun u svakom svom trenutku - čitav, nepodijeljen i uvijek nov - to znači razumjeti smisao učenja, da je u vječnom životu Bog ono što se ne može definirati - sve u svemu, i da je onaj krajnji početak ili kraj, zbog kojega sve postoji.

Kako je budućnost neuhvatljiva za vijeke vjekova, i kako se kao ona ovješena mrkva uvijek nalazi ispred magarca, ispunjenje božanske svrhe ne nalazi se u budućnosti.

Ono je u sadašnjosti, i to ne činom prepuštanja ovoj nepokolebljivoj činjenici, nego uviđanjem da joj se nema tko prepustiti.

Jer, ovo je značenje tog univerzalnog vjerskog načela koje se uvijek iznova ponavlja: da bi spoznao Boga, čovjek
mora odustati od samoga sebe.

To je poznato kao i bilo koja druga otrcana primjedba, a ipak ništa nije teže učiniti od toga, i ništa nije tako temeljito pogrešno shvaćeno.

Kako ja, koje je sebično, može prepustiti, predati sebe?

Ne zahvaljujući vlastitoj snazi, kažu teolozi, nego pomoću dara božanske milosti, snage koja čovjeku omogućuje da postigne i ono što nadilazi njegovu snagu.

No, je li ova milost dana svima, ili tek odabranima, koji - kada je prime,
nemaju drugog izlaza, no predati joj se?

Neki kažu da dopire do sviju, ali da postoje oni koji prihvaćaju njenu
pomoć, i oni koji je odbijaju.

Drugi govore da je milost namijenjena samo ponekom izabraniku, ali najveći dio ustraje na tome, kako svaki pojedinac ima moć da je uzme, ili ostavi.

Samo, to ne rješava problem.

To problem zadržavanja ili prepuštanja sebe samo zamjenjuje problemom prihvaćanja ili odbijanja božanske milosti, a to su dva istovrsna problema.

Kršćanstvo sadrži vlastiti skriven
odgovor na taj problem u ideji da se čovjek može predati jedino "u Kristu".

Naime, ovdje Krist predstavlja
stvarnost, i ne postoji neko odvojeno "ja" koje bi se trebalo predati.

Stoga je predavanje samoga sebe pogrešno postavljen problem.

"Krist" je spoznaja da ne postoji odvojeno "Ja".

"Ja ništa ne činim sam.... Ja i Otac smo jedno.... I prije Abrahama, ja jesam."

Ako problem uopće postoji, tada je vezan za shvaćanje da u ovom trenutku ti nemaš nikakvog "Ja" koje bi se trebalo predati.

Ti si potpuno slobodan učiniti to u svakom trenutku, i baš ništa te u tome ne može spriječiti.

To je naša sloboda.

Međutim, mi nismo slobodni da bismo napredovali, da bismo se predali, da bismo se otvoreni
izložili milosti, jer sva ova rascijcpljenost uma zapravo je poricanje i odgađanje naše slobode.

To je nastojanje da - umjesto u kruh - zagrizemo u vlastita usta.

Je li nužno istaknuti golemu razliku između spoznaje da smo "Ja i Otac jedno", i stanja svijesti osobe koja, kako kažemo, "za sebe misli da je Bog"?

Ako, još uvijek misleći da postoji izolirano "Ja", izjednačite to "Ja" s Bogom, sami ćete postati nepodnošljiv ego-manijak koji za sebe misli da je uspješan u postizanju nemogućeg - u ovladavanju iskustvom, i rješavanju svih začaranih krugova na zadovoljavajući način.

Ja sam gospodar svoje sudbine;
Ja sam kapetan svoje duše!

Kad zmija proguta svoj rep, glava joj se izobliči, natekne.

Posve je nešto drugo uvidjeti da ti jesi tvoja "sudbina", da nema nikoga tko njome upravlja, niti ima koga kojim bi ona trebala upravljati, vladati ili ga predavati.

Moramo li, dakle, ustrajati na tome da ovo nestajanje "Ja" u Bogu nije neko mističko skrnavljenje, u kojem se poništavaju "vrijednosti osobnosti"?

"Ja" nije bilo, nije i nikada neće postati dijelom osobnosti čovjeka.

U njemu nema ničega što bi bilo jedinstveno, ili "različito", ili zanimljivo.

Naprotiv, što ga ljudi više progone, to više postaju obični, nezanimljivi i neosobni.

Što se stvari brže kreću u krugovima, to će se prije pretvoriti u
neprepoznatljive mrlje.

Očito je da su jedini zanimljivi ljudi oni koji se zanimaju, a da bi se moglo do kraja zanimati znači da treba zaboraviti na "Ja".

Alan Watts

nastavlja se...