IX. PONOVNO PREISPITIVANJE VJERE

Ovu smo knjigu počeli pretpostavkom da znanost i znanstvena filozofija ne daju osnove za religiozno uvjerenje.

Nju nismo opovrgavali, nego smo je uzeli kao polazišnu točku.

Prihvatili smo prevladavajuće mišljenje da postojanje Boga, bilo kakvog apsoluta, te vječnog poretka koji stoji iza ovoga svijeta nema logičku potporu ili smisao.

Prihvatili smo i tvrdnju da takve ideje nemaju vrijednosti za znanstvena predviđanja, i da se svi poznati događaji mogu jednostavnije objasniti bez njih.

Istodobno, rekli smo da religija nema potrebe suprotstavljati se tom gledištu, jer gotovo sve duhovne tradicije priznaju da u razvoju čovjeka postoji stupanj kad se uvjerenje i njegove sigurnosti - za razliku od vjere - moraju napustiti.

 Mislim da do sada nismo ustvrdili ništa što se ne bi moglo provjeriti pokusom, niti smo umetnuli nešto što bi se ozbiljno sukobljavalo sa znanstvenim pogledom na
svijet.

Pa ipak, sad smo stigli do položaja s kojega bi glavne ideje religije i tradicionalne metafizike mogle iznova postati razumljive i smislene - ne kao uvjerenja, nego kao valjani simboli iskustva.

Znanost i religija govore o istom svemiru, no koriste različite vrste jezika.

Općenito, to su tvrdnje znanosti o
prošlosti i budućnosti.

Znanstvenik opisuje događaje.

On nam govori "kako" se pojedine stvari događaju i daje temeljit pregled onoga što se dogodilo.

Smatra da se događaji pojavljuju raznolikim učestalostima i u raznom
poretku, te na toj osnovi donosi procjene ili predviđanja, a prema njima mi onda možemo pronaći praktične odgovore i prilagoditi se tijeku događaja.

Da bi znanstvenik došao do tih procjena, on ne mora znati za Boga ili za vječni život.

On mora poznavati prošlost - ono što se dogodilo.

S druge strane, tvrdnje religije vezane su uz sadašnjost.

No, obje skupine - i religiozne osobe i znanstvenici - imaju dojam da se religija više bavi prošlošću i budućnošću.

Ovo je posve prirodni nesporazum, jer se čini da religija objašnjava kako je nastao ovaj svijet, i kako će završiti.

Dugo se religija povezivala i s proročanstvima, što je zasigurno isto što i predviđanje.

Ona tvrdi da je Bog stvorio ovaj svijet te da je to učinio sa svrhom koja će se ispuniti u dalekoj budućnosti, u "životu svijeta koji treba doći".

Nadalje, ona ustraje na tome da čovjek ima besmrtnu dušu, te pretkazuje da će ona preživjeti njegovu fizičku smrt, i živjeti vječno.

Zato izgleda da znanstvenik ima pravo kad kaže da se ovakva proročanstva ne mogu provjeriti i da su izrečena s vrlo malo znanja o proteklim događajima, za koje je stvarno poznato da su se dogodili.

Kad on pokušava otkriti
osnove na kojima su ova pretkazanja nastala, nalazi da su one prije emocionalne, negoli racionalne.

Religiozne osobe nadaju se ili vjeruju da će se sve to pokazati istinitim.

Ukratko, u povijesti svake značajne religije bilo je osoba koje su religiozne ideje i tvrdnje shvaćale na vrlo različite načine.

U cjelini bi to moglo biti točnije za Istok nego za Zapad, iako i u povijesti kršćanstva postoji poduži popis muškaraca i žena, koji bi mogli imati mnogo toga zajedničkog s ortodoksnim hindusima i budistima.

S ovog drugog, a mi mislimo - i dubljeg stajališta, religija nije tek sustav pretkazanja.

Njena se učenja ne bave budućnošću i vječnošću, nego sadašnjošću i vječnim.

Ona nisu tek skup uvjerenja i nada, nego naprotiv, skup grafičkih simbola o sadašnjem iskustvu.

Obično postoje dvije vrste ovih simbola.

Jedna opisuje religiozni način razumijevanja sadašnjosti u obliku
konkretnih prizora i priča.

Druga vrsta simbola opisuje ga apstraktnim i negativnim jezikom, koji često nalikuje jeziku akademske filozofije.

Da bismo ih lakše razlikovali, ove dvije vrste simbola možemo nazvati religioznima i metafizičkima.

No, moramo upamtiti da "metafizički" u ovom smislu nije spekulativna filozofija.

Ovo nije pokušaj da se pretekne znanost i logički opiše svemir i njegovo podrijetlo.

To je način predstavljanja znanja koje postoji u sadašnjosti.

Religiozni simboli osobitost su kršćanstva, islama i judaizma, dok su u orijentalnu učenju oni više
metafizički.

Rekli smo da obje - i znanost i religija - govore o istom svijetu, a u ovoj smo se knjizi bavili isključivo
svakidašnjim životom i pojavama koje se mogu vidjeti, osjetiti i iskusiti.

Zato će nam religiozni kritičari reći da smo religiju sveli na "naturalizam", da Boga izjednačavamo s prirodom te da se izrugujemo religiji karikirajući je i
oduzimajući joj "njezin bitan, nadnaravni sadržaj".

No, kad upitate teologe što je za njih "nadnaravno", oni naglo počinju upotrebljavati znanstveni jezik.

Govore o Bogu koji je "konkretna stvarnost udaljena od ovog svemira" i pričaju o njemu uz pomoć povijesti i pretkazanja, prošlosti i budućnosti.

Ustraju u tome da nadnaravni svijet nema isti "poredak" kakav ima svemir koji proučava znanost.

Ističu da nadnaravni svijet postoji na drugoj razini, nevidljivoj našim prirodnim osjetilima.

Sve to započinje zvučati kao nešto psihičko, nešto od vrste koja nalikuje telepatiji, vidovnjaštvu i sposobnosti osluškivanja poruka izvan dosega običnog sluha.

Ipak, taj je naturalizam čist i jednostavan; on čak predstavlja pseudoznanost.

Jer, znanost i naturalizam ne bave se
nužno samo pojavama koje su vidljive našim osjetilima.

Nitko nije vidio elektrone ili fotone, niti je uspio konstruirati opipljiv prikaz zakrivljena prostora.

Alan Watts

nastavlja se...