VIII. STVARALAČKA MORALNOST - 3

Lako je uvidjeti da se većini radnji, koje konvencionalni moral naziva zlom, može pratiti trag do podijeljenog uma.

No, najviše tih radnji proizlazi iz pretjeranih žudnji, od čežnje za stvarima koje ni izdaleka nisu potrebne za zdravlje uma i tijela, dopuštajući tako da je "zdravlje" relativan pojam.

Nezemaljske i neutažive žudnje stvaraju se jer čovjek iskorištava svoje nagone kako bi svojem "Ja" pružio osjećaj sigurnosti.

Ja sam potišten, pa želim svoje "Ja" izvući iz te potištenosti.

Suprotnost depresiji je radost, no budući da depresija nije radost, ja se ne mogu prisiliti da se razvedrim.

Međutim, mogu se napiti.

To me čini divno radosnim, pa kad
naiđe sljedeća depresija, već sam pronašao brzi lijek za nju.

Depresije koje se ponavljaju postaju sve dublje i teže, jer ja ne probavljam depresivno stanje, i ne uklanjam njegov otrov.

Moram se još više napiti da bih ga nadvladao.

Vrlo brzo počinjem mrziti sebe zbog svog pijanstva, što me čini samo još više depresivnim - i tako to kreće.

Ili imam veliku obitelj, a živim u kući pod hipotekom, na koju sam utrošio svu svoju ušteđevinu.

Mukotrpno radim na poslu koji me baš i ne zanima, kako bih platio račune koji pristižu.

Nije mi teško toliko raditi, ali se neprestano pitam što će se dogoditi razbolim li se, ili ako bude rat, pa me mobiliziraju.

Radije ne bih mislio o svim tim
stvarima, pa želim svoje "Ja" izvući iz briga.

Naime, siguran sam da ću se razboljeti, nastavim li ovako.

Ali, tako je teško prestati, i kako bolest time postaje sve izglednijom, zabrinutost kopka sve više i više.

Moram se rasteretiti od svega toga, i zato se u očaju počinjem "kladiti na konje", pokušavajući udaljiti brigu svakodnevnom nadom da će moj konj pobijediti.

I tako ovo kreće.

Konvencionalni moralist ne može ništa učiniti da ublaži ove probleme.

On može upozoriti na razorne učinke
alkohola i kockanja, no za depresiju i brigu to jednostavno znači dodavati ulje na vatru.

On može obećavati nagrade na nebu za patnje koje se strpljivo podnose, ali i to je vrsta kockanja.

On depresiju ili brigu može pripisati
društvenom sustavu, te tako nesretnike prisiliti da se pridruže revoluciji.

Ukratko, on nečije "Ja" može prestraviti ili ga ohrabriti, pri čemu u prvom slučaju potiče osobu da bježi od same sebe, a u drugom da trči za samom sobom.

On može nacrtati blještave slike vrlina i uputiti ostale da pronađu snagu u primjerima velikih ljudi.

Može uspjeti i do te mjere da se najveći napori ulože u oponašanje svetaca, svladavanje strasti, u odricanje i djelatno milosrđe.

Pa ipak, ništa od svega toga nikome ne donosi slobodu, jer iza svih oponašanja i discipline uvijek se krije motiv.

Ako se nečega bojim, moja su nastojanja da djelujem i ponašam se hrabro, motivirana - strahom, a ja se bojim straha, što jednostavno znači da nastojanje da pobjegnem od onoga što jesam jednostavno kruži u začaranom krugu.

Uz uzore svetaca i junaka, osjećam se posramljenim jer ništa ne vrijedim, pa postajem ponizan zbog svog povrijeđenog ponosa, i milosrdan zbog ljubavi prema samom sebi.

Poriv je uvijek postići da moje "Ja" nešto vrijedi.

Moram biti ispravan, dobar, prava osoba, junačka, puna ljubavi, samozatajna.

Povlačim se u pozadinu
kako bih se učvrstio, i dajem se samo da bih se sačuvao.

Sve je to kontradikcija.

Um kršćanina oduvijek je salijetao osjećaj da su grijesi svetaca gori od grijeha običnih grešnika, jer je na neki tajanstveni način onaj tko se bori za spasenje bliži paklu i srcu zla od besramne bludnice ili lopova.

On je prepoznao sotonu kao anđela, kojega kao čistog duha zapravo ne zanimaju grijesi putenosti.

Grijesi bliski srcu sotone više su zapleti duhovne prirode, labirinti samoobmane i suptilno izrugivanje hipokrizije gdje krinka prikriva krinku skrivenu iza sljedeće krinke, i gdje se stvarnost posve izgubila.

Nazovisvetac se kreće ravno prema zamkama ovog spleta, jer on je posvećenik.

Njegovo "Ja" pronalazi najdublju
sigurnost u zadovoljštini, koja je to snažnija što je bolje i pametnije prikrivena - zadovoljštini jer je nazovisvetac tako skrušen zbog svojih grijeha, i kajanja zbog ponosa, kojim ga ispunjava njegovo pokajništvo.

U ovako složenom začaranom krugu, niz maski iza kojih se nalaze druge maske postaje beskonačan.

Ili, drugim riječima, tko želi izaći izvan samoga sebe da bi se kaznio udarcem, mora udariti to "sebe", koje stoji vani.

I tako do vječnosti.

Sve dok postoji motiv da se postane netko, tako dugo dok um vjeruje u mogućnost bijega od onoga što je u ovom trenutku, ne može biti slobode.

Krepost će se slijediti iz istog razloga kao i porok, a dobro i zlo će se izmjenjivati kao suprotni polovi istog kruga.

"Svetac", za kojega se čini da je nadvladao ljubav prema samome sebi duhovnim nasiljem, samo ju je prikrio.

Njegov prividni uspjeh uvjerava ostale da je on pronašao "pravi put", pa slijede njegov primjer dovoljno dugo radi prijelaza na suprotni pol, kad razuzdanost postaje neizbježna reakcija na čistunstvo i puritanizam.

Alan Watts

nastavlja se...