VIII. STVARALAČKA MORALNOST

Možda je paradoksalno govoriti o stvaralačkoj moralnosti.

Jer, moralnost je izvedena od riječi koje znače običaje i uzuse, te uređenje života uz pomoć pravila.

 Ali, moralnost također označava i djela iz ljubavi u međuljudskim
odnosima, pa u tom smislu možemo govoriti i o moralnosti koja je kreativna.

Sv. Augustin je to opisao kao "Voli, i
čini što god želiš."

No, oduvijek je problem bio - kako voljeti ono što ti se ne sviđa.

Ako je moralnost umijeće života u zajednici, jasno da u tome svoje mjesto moraju naći i pravila, bolje rečeno - tehnike.

Jer, mnogi od problema zajednice zapravo su tehnički problemi - raspodjela bogatstava i stanovništvo, dobro upravljanje prirodnim izvorima, ustrojavanje obiteljskog života, briga za bolesne i nemoćne te usklađivanje razlika koje postoje među pojedincima.

Tako je moralist gotovo tehničar s kojim se savjetuje o tim problemima, kao što se s arhitektima savjetuje o
izgradnji kuće ili s inženjerima kad se gradi most.

I, kako to zahtijevaju medicina, obućarstvo, kuharstvo, krojački
posao, poljodjelstvo i stolarstvo, tako i život u zajednici zahtijeva određeni "know-how".

Zahtijeva prikupljanje i korištenje određenih vještina.

Samo, u praksi je moralist postao mnogo više od savjetodavnog tehničara.

Postao je svađalica.

Sa svoje propovjedaonice ili u svojim djelima on drži prodike čovječanstvu, dijeleći uokolo pohvale i pokude - većinom
pokude - kao što zmaj ispušta plamen iz svog ždrijela.

Jer, ljudi ne prihvaćaju njegove savjete.

Oni pitaju kako je najbolje djelovati u određenim okolnostima.

On im kaže, i čini se da su se oni s time složili, da on ima pravo.

No, potom odu i naprave nešto drugo, jer nalaze da je njegov savjet pretežak, ili pak snažno žele učiniti upravo suprotno.

Ovo se događa toliko redovito da se moralist počinje žestiti i nazivati ih raznim imenima.

A kad to nema nikakva učinka, on pribjegava i fizičkom nasilju, provodeći svoj savjet uz pomoć policajaca, kažnjavanja i zatvora.

Jer, zajednica je vlastiti moralist.

Ona odabire i plaća suce, policajce i propovjednike, otprilike kao da kaže: "Kad postanem teška, molim te - udari me!"

Na prvi se pogled problem može svesti na ovo: moralna načela služe da se izbjegne nepoštena razdioba užitaka i patnje.

To znači da neki pojedinci moraju dobiti manje zadovoljstava, a više patnje.

U pravilu će oni prihvatiti taj
gubitak samo pod prijetnjom još veće patnje, ako neće surađivati.

To se temelji na pretpostavci da je svatko čovjek za sebe, te da će paziti na probitke zajednice jedino do stupnja do kojeg oni očito znače i njegove interese.

Iz toga su moralisti razvili teoriju da je čovjek u osnovi sebičan, ili da ima urođenu sklonost prema zlu.

"Naravni" čovjek živi za jedan poriv: zaštititi svoje tijelo od boli i povezati ga s užitkom.

Budući osjećati može samo svojim
tijelom, malo ga zanimaju osjećaji ostalih tijela.

Stoga će ga ta druga tijela zanimati jedino ako je potaknut sustavom nagrada i kazni, to jest, iskorištavanjem njegovih interesa u interesu zajednice.

Srećom, problem ipak nije baš tako jednostavan.

Naime, između svega ostalog što čovjeku pruža užitak, jesu i odnosi s drugim ljudima - razgovori, zajedničko blagovanje, pjevanje, plesanje, dobivanje djece i suradnja u radu, koji "mnogo ruku čini lakšim".

I zaista, jedno od najvećih zadovoljstava postiže se kad je čovjek više ili manje nesvjestan vlastita postojanja, kad ga ponesu zanimljiva razmišljanja, zvukovi, mjesta i ljudi.

I obrnuto, jedna mu je od najvećih patnji kad je svjestan samo sebe, kad se osjeća neprihvaćenim i odsječenim od zajednice i svijeta koji ga okružuje.

No, taj problem nema rješenja, jer o njemu razmišljamo kao o pobuđivanju sustavom užitka i patnje, ili uz pomoć ma kakvog poticaja uopće.

Čovjek ima moralni problem kakav druge životinje koje žive u zajednici nemaju, samo zato što su mu toliko važni motivi, poticaji.

Ako je točno da čovjeka nužno motivira načelo užitka i patnje, nema nikakve svrhe raspravljati o ljudskom ponašanju.

Motivirano ponašanje je utvrđeno ponašanje; bit će ono što će
biti, bez obzira na sve što bi netko mogao reći o tome.

Ne može postojati stvaralačka moralnost, ako čovjek nema mogućnost da bude slobodan.

Upravo ovdje su moralisti pogriješili.

Žele li da čovjek promijeni način života, moraju pretpostaviti da je on
slobodan.

Ako to nije, tada ni sva ljutnja i bijes na svijetu neće ništa promijeniti.

S druge strane, čovjek koji djeluje
zbog straha od prijetnji moralista, ili zbog privlačnosti njihovih obećanja - ne djeluje slobodno!

Ako čovjek nije slobodan, prijetnje i obećanja mogu promijeniti njegovo ponašanje, ali ni u čemu bitnom.

Ako je pak slobodan, prijetnje i obećanja neće ga natjerati da iskoristi svoju slobodu.

Podijeljeni um nikada ne može shvatiti značenje slobode.

Ako se osjećam razdvojenim od svog iskustva i od svijeta, sloboda će mi izgledati kao stupanj do kojega ja mogu upravljati svijetom, a sudbina kao stupanj do kojega svijet upravlja mnome.

 

Alan Watts

nastavlja se...

nastavlja se...