VI. ČUDESNI TRENUTAK - 4

U najširem smislu riječi, imenovati nešto znači tumačiti iskustvo pomoću prošlosti, prevoditi ga pomoću sjećanja, vezati nepoznato u sustav onoga što nam je poznato.

 Civiliziran čovjek teško da poznaje bilo koji drugi način razumijevanja svijeta.

Svaki čovjek, svaka stvar mora na sebi imati naljepnicu, nositi svoj broj ili potvrdu, biti negdje upisana i razvrstana.

Ono što nije razvrstano - neispravno je, nepredvidivo i opasno.

Ničije se postojanje ne priznaje bez putovnice, rodnog lista ili pripadnosti nekom narodu.

Ne slažete li se s kapitalistima, oni će vas nazvati komunistom, i obratno.

Osoba koja ne prihvaća niti jedno od ovih stajališta, ubrzo svima postaje
neshvatljivom.

Suvremenom je umu najudaljenija od sviju mogućnosti ona da postoji i način gledanja na život koji
je udaljen od svih koncepcija, uvjerenja, mišljenja i teorija.

Ako takvo gledište postoji, ono se može naći jedino u posve praznom mozgu nekog slaboumnika.

 Zavaravamo se da se čitav utvrđeni poredak svemira održava u
kategorijama ljudskih misli, bojeći se da će sve nestati u kaosu ne pridržavamo li ih se najvećom tvrdoglavošću.

Moramo ponoviti: sjećanje, misao, jezik i logika od bitnog su značenja za ljudski život.

Oni su polovica zdravlja.

No, osoba ili društvo koje je samo napola zdravo, nezdravo je.

Gledati na život bez uporabe riječi ne znači izgubiti sposobnost da se oblikuju riječi, ne znači prestati misliti, sjećati se, planirati.

Biti šutljiv ne znači izgubiti jezik.

Naprotiv, samo kroz šutnju netko može otkriti nešto novo, o čemu će porazgovarati.

Tko neumorno priča, ne zaustavljajući se da bi pogledao oko sebe i saslušao druge, na kraju bi se mogao ponavljati ad nauseam (do
gnušanja, op.p.).

Isto se događa i s razmišljanjem, koje je zapravo tihi razgovor.

Ono samo po sebi nije otvoreno za otkrivanje ičega novog, jer su ovdje jedina novina jednostavna preraspoređivanja starih ideja i riječi.

Postojalo je vrijeme kad se
jezik neprekidno obogaćivao novim riječima - bila su to vremena u kojima su ljudi, kao Adam, pogledali stvari prije no što bi im nadijevali nazive.

Danas su gotovo sve nove riječi nastale preraspoređivanjem starih, jer mi više ne mislimo stvaralački. Pri tome ne mislim da bismo trebali prštati novim izumima i revolucionarnim otkrićima.

To je - uvijek rijetka - snaga onih koji mogu oboje - i uočiti nepoznato, i protumačiti ga.

Za većinu nas, druga polovica zdravlja nalazi se jednostavno u opažanju nepoznatog i uživanju u njemu, kao što možemo uživati u
glazbi i ne znajući pri tome ni kako je skladana, ni kako je naše tijelo može čuti.

Svakako, revolucionarni mislilac mora krenuti s one strane misli.

On zna da su gotovo sve njegove najbolje ideje naišle kad je razmišljanje prestalo. Možda se borio i natezao s problemom da bi ga razumio pomoću ustaljenih
načina razmišljanja, no samo kako bi otkrio da to nije moguće.

No, kad je iscrpljen prestao misliti, um se otvorio da bi sagledao problem takvim kakav jest - ne kakvim su ga oblikovale riječi - i odmah se mogao shvatiti.

Ali, krenuti s one strane misli nije predodređeno samo za genije.

Otvoreno je i svima nama kad shvatimo da "misterij života nije problem koji treba rješavati, nego stvarnost koju treba iskusiti".

Mnogima je dano da budu
vidovnjaci, no samo rijetkima da budu i proroci.

Mnogi glazbu mogu slušati, ali je tek nekolicina može izvoditi i skladati.

 A ne možete je čak niti slušati, ako je čujete samo uz pomoć prošlosti.

 Što bismo pomislili o nekoj od
Mozartovih simfonija da su nam uši naviknute jedino na zvukove tam-tama?

Možda bismo još i uhvatili njene
ritmove, no gotovo ništa od njenog sklada i melodije.

Drugim riječima, ne bismo otkrili bitni element glazbe.

Da bismo bili sposobni čuti ili čak i napisati ovakvu simfoniju, ljudi su morali otkriti nove vrste zvukova - vibriranje struna, zvučanje zraka u cijevi, brujanje pri trzaju žice.

 Morali su otkriti čitav svijet tonova, koji su nešto posve različito od bubnjanja.

Ako mogu pojmiti samo udaraljke, tada ne mogu cijeniti ton.

Ako o slikarstvu mogu razmišljati samo kao o načinu izrade slika u boji bez fotoaparata kao pomagala, tada u nekom kineskom pejzažu neću vidjeti ništa do obične besmislice.

Ne učimo ništa što bi bilo od velike važnosti, ako se to može objasniti jedino uz pomoć prošlog iskustva.

Kad bi bilo moguće sve stvari shvatiti kroz pojmove koje već poznajemo, smisao za boje mogli bismo prenijeti i slijepu čovjeku, ničim drugim do zvukom, okusom, opipom i mirisom.

Ako to vrijedi i točno je za razne umjetnosti i znanosti, onda je to još tisuću puta točnije kad dopremo do poimanja života u širem smislu i kad želimo nešto saznati o onoj krajnjoj stvarnosti, ili o Bogu.

Sigurno, besmisleno je tragati za Bogom pomoću već prije oblikovane zamisli o tome što je Bog.

Naime, tragati za nečim znači samo
otkriti ono što već znamo o tome, i upravo se zbog toga tako lako zavaravamo i dopuštamo da nas zavedu sve vrste "nadnaravnih" iskustava i vizija.

Vjerovati u Boga i tragati za Bogom u kojega vjerujete jednostavno se svodi na traganje za potvrdom vlastita mišljenja.

Tražiti objavljenje Božje volje, a potom je "testirati" povezujući je sa
svojim već utvrđenim moralnim standardima znači izrugivati se tom zahtjevu.

Jer, odgovor ste unaprijed znali.

Na taj način, traganje za "Bogom" nije ništa više od traženja da vam apsolutni autoritet udari svoj pečat, i postizanja sigurnosti o onome u što ionako vjerujete.

To znači dobiti jamstvo da će nepoznato i budućnost biti nastavak
onoga što želite zadržati iz svoje prošlosti - tek veća i bolja utvrda za naše "Ja".

Ein fešte Burg! (Čvrsta tvrđava!
op.prev.)

Ako smo otvoreni samo otkrićima koja će se uklopiti u ono što već znamo, možemo jednako tako ostati i zatvoreni.

Zbog toga sva ona čudesna postignuća znanosti i tehnologije imaju za nas toliko malo stvarne koristi.

Uzaludno je što možemo predviđati i nadzirati tijek događaja u budućnosti ako ne znamo kako živjeti u sadašnjosti.

Uzalud nam liječnici produžuju život, ako svoje vrijeme trošimo strepeći hoćemo li još duže živjeti.

Zaludu inženjeri razvijaju sve brža i jednostavnija prijevozna sredstva ako su novi vidici pred nama poredani i shvaćeni jedino pomoću naših starih predrasuda.

Čemu smo doprli do snage atoma ako samo nastavljamo kročiti
kolotečinom dizanja ljudi u zrak!

Ovakva sredstva, kao i pomagala kakva su jezik i misao, ljudima stvarno koriste samo ako su budni - ako nisu izgubljeni u zemlji snova, nalazila se ona u prošlosti ili budućnosti, i ako su u najbliskijem dodiru s točkom iskustva u kojoj se može otkriti jedino stvarnost, a to je - ovaj trenutak.

Ovdje je život živ, vibrirajući, živahan i prisutan, ovdje sadrži dubine koje teško da smo uopće i započeli istraživati.

No, da bi sve to zapazio i shvatio, um ne smije biti rascijepljen na "Ja" i na "ovo iskustvo".

Trenutak mora biti ono što uvijek i jest - sve ono što ti jesi, i sve ono što znaš.

U ovoj kući nema mjesta za tebe i mene!

Alan Watts

nastavlja se...